Nakon ovjere kandidature za poslanika iz Hercegovine u Narodnoj skupštini Republike Srpske na Za pravdu i red listi Nebojše Vukanovića, profesor ruskog jezika i književnosti Bojan Milićević napisao je kolumnu o razlozima zbog kojih se kandidovao da bude poslanika.. Kratko obraćanje javnosti prenosim u cjelosti ..
ZA HERCEGOVINU SE VRIJEDI BORITI–ZAŠTO SAM SE KANDIDOVAO
Da Švajcarska ima moju Hercegovinu, svaku našu planinu godišnje bi posjetili milioni turista.
Da Slovenija ima jezera moje Hercegovine, njen čuveni Bled bio bi tek lokalno kupalište.
Da bilo koja mediteranska zemlja ima moje Trebinje, njegova arhitektura i spomenici bili bi čuvani kao najveća svetinja.
Da Provansa ima naše Ljubinje, vjerovatno bismo gledali beskrajne pejzaže sa zasijanim plantažama svega, jer ovdje zaista sve može da nikne.
Da bilo koji grad u Evropi ima istoriju kakvu ima Nevesinje, proslavio bi se u svijetu kroz filmove, serije, festivale i kulturne manifestacije.
Da Nijemci imaju intelektualce kakve ima Gacko, ovdje bi bio u najmanju ruku neki naučni institut, toliko je genijalnih Gačana rasijano po svijetu.
Da moja Hercegovina ima malo više istinskih patriota, ne bi živjela samo tokom dva-tri ljetna mjeseca.
Moja Hercegovina trenutno ima kozje staze umjesto puteva, poluopustjele gradove i gomilu „kapitalnih“ projekata, projekata, projekata, koji vječito ostaju samo projekti. I gomilu obećanja. „Projektna dokumentacija je u izradi“, „Započet je rad na izradi nacrta projekta“ i tako već godinama.
Srećom, ima Hercegovina jedan svoj još uvijek neiscrpljen resurs: ljude. Ne poltrone, ne kukavice, nego istinske ljude. Ima omladinu kroz koju progovaraju preci ustanici i rodoljubi i koja „se ne da u lance vezati“. Njih niko ne može kupiti pečenjem i pjevaljkama, oni se ne plaše ucjena, ne pomišljaju da odu i prepuste nesoju ovu divnu zemlju. Naprotiv, oni tek dolaze. I sve su brojniji i glasniji.
Eto, to su razlozi zbog kojih sam ovjerio kandidaturu za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srpske.
