Kad dobijete zadatak da pišete komentare sa lažnih ili ličnih profila – osjećate li se kao robovi?
Kad vas primoraju da prisustvujete partijskim skupovima – osjećate li da niste slobodni?
Kad vam zamjere što pijete kafu s prijateljima koji su protiv njih – osjećate li se kao da ste svezani?
Kad vam narede da skupljate glasove da bi oni dobili milione, a vi mrvice – osjećate li da ste izdali sebe?
Kad lijepite plakate nakon pet godina studiranja – osjećate li se osramoćeno i poniženo?
Šta vam vrijedi posao u državnoj firmi ako u bolnicama nema ni infuzije?
Hoće li vam stranka moći spasiti život ako sutra, ne daj Bože, završite na zloglasnom UKC-u?
Šta vam vrijedi novac koji vam daju pred izbore ako će vam sutra djecu učiti njihovi najgori i najnepismeniji kadrovi?
Hoće li vam stranka moći srediti da vam ta intelektualno i moralno uništena djeca sutra s pravom ne okrenu leđa?
Šta vam vrijede sitni podsticaji ako će sutra, kao što je počelo, sve rijeke okovati tajkunskim mini-hidrocentralama i posjeći sve šume koje su nam ostale?
Hoće li vas stranka moći spasiti od kancerogene životne sredine?
Njihova djeca sigurno neće odrastati ovdje. Neće se liječiti ovdje, neće ih učiti nepismeni kadrovi koje su nama nametnuli, neće udisati otrove i piti zagađenu vodu. Njih već čekaju stanovi u evropskim i svjetskim metropolama. A nas? Šta čeka nas kad ovaj uragan protutnji i ostavi pustoš iza sebe?
Bojan Milićević, kandidat Za pravdu i red liste Nebojše Vukanovića za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske u Izbornoj jedinici 9
