OPROSTITE IM DRAGI PROFESORE!

Kada se u Srba govori o prosvjeti obično se za početnu tezu uzima činjenica da je prvi popečitelj prosveštenija u Srba bio Dositej Obradović, veliki Dositej, što bi rekli. Mjereni Dositejem ostali bi ministri prosvjete morali biti najznamenitiji ili bar naujučeniji ministri u vladi. U prvoj Vladi Republike Srpske ministar prosvjete je bio akademik prof. dr Ljubomir Zuković. Moj mentor i profesor sa kojim sam započeo svoju akademsku karijeru. Mentor sa velik M. Njemu upućujem izvinjenje u naslovu.

Pokušajte se sada sjetiti kako izgleda i kako se zove trenutni ministar prosvjete Srpske. Na sajtu Vlade našao sam podatak da se zove Borivoje Golubović. Ako kliknete na njegovo ime dobićete ovu fotografiju. Očito čovjek želi ostati anoniman ovo mandatića što je dobio u trećoj apdejtovanoj Vladi Save Miinića.

Ovo na najeklatantiji pokazatelj koliko vlast drži do njega i funkcije koju obavlja ili obnaša, zavisi kao šta je primljen u Vladu.

Istini za volju ako pokušate otvoriti podatke o ministru policije Željku Budimiru iskočiće vam ovakva fotografija.

Možda je i to bolje nego da daju one zagonetne biografije u kojima ne piše ni gdje ni kad su završili škole i stekli titule i naučna zvanja. Da to nije urnek pokazuju biografije Zore Vidović i Drage Mastilovića, koji precizno i očito sa ponosom iznos epodatke o svom akademskom školovanju. Svako ko pošteno stekne diplomu s razlogom i punim pravom će to isticati. Aferim.

Zaista je neprihvatljivo da predsjednik Vlade, prepoznat kao stečajni upravnik Srpske, Savo Minić u svojoj službenoj biografiji ne napiše gdje i kad je magistrirao i doktorirao. Kako da iole maliciozni pojedinac ne pomisli da se on pomalo toga stidi, jer s druge strane s ponosom ističe da je diplomirao na Pravnom fakultetu UBL. Ili recimo da ministar Radan Ostojić pored podatka da je diplomirao na Pravnom fakultetu UIS ne stavi i godinu diplomiranja, ali stavi godinu rođenja. Igricu je prekucao ministar trgovine i koječega koji čak nije stavio ni svoje pravo ime, umalo mi se ne omače kršteno.

Kako neko od 67 godina, dakle penzioner, sa ovakvim civijem može postati ministar? Jeste na tom mjestu prije njega bio Denis Napast, ali on je još mlad, ni zubi mu svi nisu izrasli pa nosi protezicu kao tinejdžer, tek je počeo da stasava uz N. Eleka&co. Inače, nijedan pravni fakultet u Brčkom, a nemamo podatak koji od njih je pohađao i na kom je Ned, čuj Ned, diplomirao, nema tradiciju dužu od četvrt vijeka. Dakle, na kojem god da je diplomirao u tom trenutku je imao preko pedeset godina. Aferim.

Ovo je jedan dio problema. Nejasno je zašto je Miloradu Dodiku, jer se on za sve pita i o svemu odlučuje, palo na pamet da izdvoji visoko obrazovanje iz ministarstva prosvjete i kulture. To je krajnje nerazumna i besmislena odluka. Pogotovo da se visoko obrazovanje zgura u neko opskurno ministarstvo zajedno sa tehnolškim razvojem. Zašto bi visoko obrazovanje, samim tim i nauka, bili apriori povezani sa tehnološkim razvojem? Visoko obrazovanje mora biti dio Ministarstva prosvjete. Devedesetih je u Srbiji izveden sličan eksperiment, ali ni devedestih, kada je malo šta imalo smisla, to se pokazalo besmislenim i disfunkcionalnim. Pokazuje se i kod nas, ali ko za to haje.

Vlast u Srpskoj obrazovanje odavno ne zanima. Mislim da ga shvataju kao teret, namet na vilajet, nepotrebno opterećenje za budžet. Cijelo to Ministarstvo prosvjete i kulture je za Vlast, ako se izuzme zabavni dio Kočićevog zbora, čista gnjavaža, ništkorisna rashodovna stavka u budžetu koja troši nemilice na te sunđere i krede, a u posljednje vrijeme traže i kompjutere, k`o da kompjuteri rastu na jabuci. Najbolje nam o tome govori nedavna izjava gospođe ministarke Zore Vidović da je u najnovijem rebalansu najveće povećanje budžeta kod nabavke učenika, tj. da će se za nabavku učenika izdvojiti 12,1 milion maraka, mada i nije neka para, to onaj vladin ugostiteljski servis spiska na polomljene čaše od kristala i bokore od lala. Čak ni veseloj Zori nije bilo jasno otkud sad da se pored nastavnika pare moraju izdvajati i za učenike, ali ne odlučuje ona. Znamo ko o svemu odlučuje. Zato je njemu ovo pismo i adresirano. A znam da ga čitati neće. Ko danas čita?

To bi bilo pitanje za ministra prosvjete. da znamo kako izgleda i da se sjećamo kako se zove. Vladi Srpske, čitaj Miloradu Dodiku, Ministarstvo prosvjete je godinama služilo za potkusurivanje sa koalicionim partnerima i namicanje kvote minisatra iz drugih naroda i narodnosti. Tu dolazimo do suštine. Budući ministar prosvjete ili ministarka mora kao prvo biti Srbin ili Srpkinja koja je Srbin sa velikim S. I sa biografijom. Zamislite koliko u našem školstvu ima sjajnih nastavnika i profesora koji zbog političke opredjeljenosti ili neopredjeljenosti nikada nisu dobili šansu. Koliko ih je čak koji nikada nisu dobili šansu da se pokažu kao nastavnici i profesori, jer su, recimo, na čuvenom intervjuu od famozne komisije za prijem dobili nula bodova. Ko je smislio da ljude sa završenim fakultetom s kojeg nose prosječnu oscjenu sada ispituje nekompetentna školska komisija sačinjena od ljudi iz stranke? Onaj ko se za sve pita.

Ministar prosvjete mora biti onaj ko se u prosvjeti za sve pita. Zato mora biti onaj/a ko zna o čemu priča, onaj/a ko zna da priča, prije svega. Predsjednik Srpske može od škole imati samo ožiljak od vakcine, ali Ministar prosvjete mora imati Biografiju, sa velikim B. Samo čovjek iz učionice i iz zbornice može znati šta treba učionici i zbornici. Nama uprosvjeti ne trebaju strukturalne reforme, nama trebaju promjene. Prva od njih je da ministar više ne bude neko, nego netko (za bolje razumijevanje ove stavke dovoljno je pročitati prvi stih Milijine pjesme „Banović Strahinja“). Da ministar razumije problematiku i probleme, a ne da stečajni upravnik seiri kako je cijena stručnog ispita sa 800 KM spuštena na 400 KM, kao da je prvu cijenu odredila neka druga Vlada, tuđinska, a ne Dodikova. Jedna od.

Zamislite koliko mladih ljudi nije imalo 800 KM i zbog toga nisu mogli da se prijave za posao koji je podrazumijeva položen stručni ispit. A 800 KM nije isto za nekoga iz BL i recimo iz Gacka, jer ovaj iz Gacka mora polagati jedan dio ispita u IS, a drugi u BL, jer je opet neka Dodikova Vlada smislila da samo pravnici iz Ministarstva mogu ispitivati i ocjenjivati. Ta dva puta minimalno koštaju 700 KM, dakle, cijena od 1500 KM sada je smanjena na 1100 KM, ako ste, recimo iz Gacka ili Ljubinja.

To što je pripravnički smanjen sa 12 na 6 mjeseci ništa vam ne znači ako niste u stranci, jer je Dodik rekao da možete biti najbolji u svojoj struci, ali ako niste u stranci to vam ništa ne vrijedi. A Dodika svi slušaju. Čak i Ministar prosvjete. Pogotovo nam ne znači u situaciji kada je plata učitelja/ice manja od plate pozornika. Ne stignu sve učiteljice da postanu ministarke, nečega, ili Sanja Vulić, ako je ikad i diplomirala. Da bi neko postao učitelj, nastavnik ili profesor mora završiti fakultet, po pravilu javni, a on se ne kupuje, nego se ipak nešto uči i pomuči na njemu. četiri godine, pet, šest života se provede u učenju, druženju, roditelji to plaćaju. Zašto bi, ako mogu dijete poslati u polocijsku školu? Socijalno dobro i redovna plata zagarantovani, a i pride ko se snađe. Ko bi svoje dijete slao na studije za mizerno plaćeni posao koji se ne vrednuje i ne poštuje kad može biti policajac? Zato nam treba Ministar prosvjete sa velikim M. Da stavri vrati na svoje mjesto, da se učitelj poštuje koliko i pop, ali ne samo od strane djece i roditelja, nego prije svega od strane Vlade. A ne ministar od kojeg nemamo ni sliku.

Šta će nam takav Ministar. Bezimen ama poslušan. Ministar prosvjete mora imati pravo na to zvanje, na veliko M. Kao što ga je imao moj mentor. I ne, ne kandidujem se ja za to mjesto, ja se ne kandidujem za bilo šta, jer ja nemam ni volje ni snage da se obračunavam sa bilo kim, a budući Ministar će prvo morati da se obračuna sa sviješću da je nebitan. Da je znanje nebitno. Da o svemu odlučuje jedan čovjek i da se učenici kupuju, ko glasači, ne budi primijenjeno.

Prof. dr Saša Knežević

Povjerenik Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović za Izbornu jedinicu 8