ŽELJE, PLANOVI I (BOLESNE) AMBICIJE

Kad sam bio osnovac, valjda i zbog ratnog okruženja, obožavao sam vojnu tehniku, oružje, znao sam napamet sve vrste naoružanja bivše JNA.

Elem, zbog toga sam htio upisati srednju vojnu školu. To je bilo 1994. godine, kraj osnovne škole, prijavio sam se i upućen sam na testiranje i ljekarski pregled u Medicinskoj elektronici, spavanje je bilo u kasarni Vrbas….

Prođem ti ja sve te testove, ali padnem na ljekarskom pregledu, kod oftalmologa. Moj urođeni astigmatizam, dioptrija +3,5 i ćao.

Ograničeno sposoban za vojnu službu. Pih, bio sam veoma razočaran i tužan (sad zahvaljujem Bogu što je tako ispalo). Brzo me prošlo, upisao poslije Elektro školu i sjajno se proveo tokom školovanja (prof. Perin mi bio razrednik). Kasnije, regrutovan kao sanitetlija.

Nego, šta sam u stvari mislio reći.

Ja sam mnogo želio da upišem tu srednju vojnu školu, vjerujem da bih nastavio i vojnu akademiju, ali – nisam bio za to. Stručnjaci, ljekari, nisu mogli da mi daju prolaznu ocjenu jer imam tu grešku na oku i nosim naočale. Ne možeš biti podoficir i oficir i gotovo. Jbg.

Prihvatio sam to.

Vidim da se ovih dana mnogi upinju da budu kandidati za najviše funkcije u Republici Srpskoj, a ne žele da prihvate vlastita ograničenja.

Tapšu ih drugi po ramenu, šapuću im: „Ti si najbolji, najljepši, najpametniji“. A, naravno, nije tako. Vele to isti u polusatiričnim objavama: „Pa i Tito je imao samo bravarski zanat“.

E, to ko je bio Tito i šta je imao od škole dalo bi se diskutovati, ali bravari sigurno ne sviraju koncertne klavire i ne vježbaju mačevanje, ali dobro. Tako da….

Znati svoja ograničenja je blagoslov jer pomaže čovjeku da realnije procijeni sebe, donosi mudrije odluke i izbjegne nepotrebno lupanje glavom u zid.

E, sad, to ne znači odustajanje od planova ili ambicija, nego razlikovanje između onoga što trenutno možemo, onoga što još moramo učiti i onoga što možda uopšte nije za nas.

Blagoslov nije samo znati dokle sežu vlastite granice, nego i razlikovati granice koje treba prihvatiti od onih koje treba pomjerati.

Ambicija sama po sebi nije bolest. Ona postaje problem kada prestane služiti čovjeku, a čovjek počne služiti ambiciji.

Da ambicija prelazi u nešto nezdravo postaje jasno kada ljudi počnu vrijednost mjeriti isključivo uspjehom, statusom ili rezultatima.

E, tu je kvaka? Jer, šta je uspjeh, šta je status, šta su rezultati?

Volio bih da se ambicije nekih koji žele da vode ovu zajednicu, a koji svoju vrijednost mjere novcem, brojem tapšača po ramenu a rezultate u prekomjernom zapošljavanju u javni sektor, vrate u realne okvire. Da završe škole, nauče jezike, etiketu, protokol, pa i oforme porodicu… Ima vremena.

Imam 46 godina, od kojih je veći dio protekao u nekoj finansijskoj krizi, oskudici, nemam više ni želje ni volje da trpim šupljake i priče za malu djecu.

Prvi od nas mora da bude primjer u svakom pogledu.

Siguran sam da ima još dovoljno takvih, a ovaj koji se uporno nameće sa riječima da je razumio poruke sa glavnog odbora druge stranke, valjda po onoj Šojićevoj: „Ako ne možeš da rešiš s’ pari, ti probaj s’ mnogo pari.“ da malo iskulira…. Navikli da sve može sa parama. Pljuc.

Na kraju, ali ne manje bitno: Pumpaj! 🙂

Aleksandar Janković, povjerenik Liste za pravdu i red Novi Grad i Izborna jedinica 1