Omaž Srđu Jakšiću, advokatu iz Dubrovnika, velikom čovjeku, pravedniku i zaštitniku Srba
Posle duže bolesti u Dubrovniku je u 75-oj godini preminuo čuveni i časni advokat Srđ Jakšić, koji je cijeli život bio istinski zaštitnik ljudskih prava i obespravljenih. Početkom 2000. godine preživio je atentat, kada su u Lapadu u Dubrovniku na njega pucala dva mladića, jer je branio na sudu i štitio imovinu dubrovačkih Srba. Nekim čudom je preživio šest metaka, a napadači nikada nisu otkriveni, u skladu sa starom poslovicom da atentatori, napadači i ubice ostaju nepoznate kad država puca i ubija.
Iz poštovanja prema ovom velikom čovjeku, koji je za života odradio ljudsku dužnost najsvetiju, u nastavku prenosim njegovo gostovanje na TV VIDA Srpskog nacionalnog vijeća, tekst portala Novosti te omaž njegovog sugrađanina, Srbina iz Dubrovnika kome je Srđ Jakšić mnogo pomogao i na neki način spasio život.
Gospar u svim vremenima
Osim što je ljudska prava štitio kroz svoj profesionalni rad, Srđ Jakšić je sudjelovao u radu lokalnih i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, a vrijednosni antifašizam držao je temeljnom civilizacijskom odrednicom. adnjih par godina Srđ Jakšić nam je svima pravio gricule povremenim porukama sa slikama tanjura punih morskih delicija, uglavnom riba koje je sam lovio i spremao na svojoj jedrilici. Nas, koji smo znali za njegovo teško zdravstveno stanje, uvijek su veselile te poruke: „Evo ga, Srđ se ne da, u jedrilici po Elafitima, hvata ribu, ne može bolje“.
Srđ Jakšić je bio renomirani dubrovački odvjetnik (tu bi me on ispravio – „Ja sam jedini dubrovački odvjetnik koji sam ostao advokat.“); u 1990-tim uzimao je slučajeve koje su mnogi radije izbjegavali („Stvar je advokatske etike, jedan od temelja pravosuđa, da advokat treba biti spreman pošteno zastupati svakoga. Ja bi mogao braniti i Miloševića i Tuđmana.“); desetljećima se javnoMa u većini slučajeva bilo bi dovoljno da se drže zakona k’o pijan plota. A pravda, kad je prespora, pretvara se u farsu.“).
Van Dubrovnika postao je poznat upravo zbog toga što se svog principijelnog stava držao i u praksi. Tih 1990-tih zastupao je ljude koji su isključivo zbog svog etniciteta bili otpuštani s posla, Srbe koji su bili deložirani ili su im kuće bile minirane. Za to je tada trebalo ne samo intelektualnog i profesionalnog poštenja nego i fizičke hrabrosti. Da će Srđ biti enfent terrible u pravovjernom pravosuđu moglo se prepoznati već 1980. godine, kad je kao mladi odvjetnik dobio, po službenoj dužnosti, da brani čovjeka koji je napisao da su SUP i Gestapo jedno te isto. Srđ je pitao oca, istaknutog dubrovačkog predratnog komunistu i prvoborca, što da radi. Stari Jakšić je odgovorio: „Dunkve, imaš dvi mogućnosti; il’ ga pošteno brani il’ se ostavi advokature.“
Srđ se nije ostavio advokature, uspio je obraniti tog čovjeka i, vremenom, postao simbol poštenog i časnog odvjetnika. Najglasnije lokalno „priznanje“ za svoj rad dobio je pred Novu godinu 2001., kad su ga pred njegovom kućom na Lapadu sačekala dvojca maskiranih tipova i ispucali u njega šest metaka. Srđ je pravim čudom preživio (Godinama poslije Srđ je rado prepričavao naš tadašnji razgovor: „Zoran me nazove u bolnicu i kaže ‘Srđ, znaš kako me je pogodilo ovo što ti se dogodilo’, a ja mu kažem ‘Ne znam kako je tebe, ali znam kako je mene.’“). Te godine je, za one koji ne znaju što je bilo, samo koji mjesec prije ubijen Milan Levar. Ni u Levarovom ni u Srđovom slučaju počinioci nisu otkriveni do danas.
Osim što je ljudska prava štitio kroz svoj profesionalni rad, Srđ je sudjelovao u radu lokalnih i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, a vrijednosni antifašizam držao je temeljnom civilizacijskom odrednicom. U tom smislu, dakle ne samo kao potomka stare dubrovačke židovske obitelji, brinula ga je sve veća neotpornost društva na znakove karakteristične za dolazak fašizma. U našim zadnjim susretima, kad bi dolazio u bolnicu u Zagreb, obojica svjesni da su nam to vjerojatno zadnji susreti, razgovarali bi, zapravo zdvajali nad svijetom današnjice, genocidu u Gazi, agresiji na Ukrajinu, destrukciji demokracije u Americi, sve otvorenijoj ustašizaciji u Hrvatskoj. Svijetu koji djeluje kao zloslutna prijetnja vrijednostima koje ga uopće čine smislenim, za koje su se ljudi poput Srđa oduvijek zalagali, iako je naše „sidrenje“ u tom svijetu relativno kratkotrajno.
Argolu stisni u žuljavoj ruci,
Provom ne tuci, već klizni s vala,
Škote pritegni, jedra privuci,
Nestani nošen dahom maestrala.
Dolazio je iz stare dubrovačke građanske familije kapetana i advokata. Pola Uvale Lapad, vele, bilo je nekoć njihovo. Nosio je ime zaštitnika Grada pod Srđem prije sv. Vlaha. Govorio je po naški – ‘menestra zelena, a ne zelena menestra’. Ukratko, im’o je sve što naši malograđani cijene i poštuju. Sve, osim jedne stvari. Naime, za razliku od njih, vjerov’o je da i Šemsa i Milovan nisu ništa manje dubrovačka imena od onog koje je i sam nosio.
Vjerov’o je u to i onih zloglasnih devedesetih kad se za to znalo i metak fasovat.. ili čak šest njih.
Mog’o je, u konačnici komotno živit tih nesretnih godina u zoni komfora zaštićen pripadnosti dominantnoj većini k’o pizduni koji su svoje predrasude i kukavičluk pravdali otplatom kredita, uzdržavanjem žene i djece i zajebanim vremenima u kojima mrak ne guta samo djecu već i odrasle ljude. Mog’o je rijet da je samo advokat, i da ribe znaju da advokati nisu tu da plivaju uzvodno. Pa ipak nije.
Sve manjine imale su tih devedesetih svog zaštitnika u Gradu pod Srđem. U Gradu. Pod Srđem. Da je izd’o te ljude, izd’o bi ne samo svoj ideal humanosti kojeg mu je njegov pokojni ćaće svojedobno namro, već i svoj Grad. Grad jednakih i velikih duša u kojem je ljubav za isti jedini ‘pedigre’ potreban.
Međutim, Grad kakvog je Srđ čuvao u sebi, svatko onaj tko drži do sebe, pisao je tada malim malim slovom. Zašto? Pa zato što je u tom i takvom gradu, čak 6 metaka ispaljeno u Srđa. Ispaljeno u Grad kojeg je on čuv’o ne bi li ubili njegovo veliko slovo. Valjda u znak zahvalnosti za sve što je učinio dotad. U tom i takvom gradu, u kom se zna gdje koka jaje nese, Policija do dana današnjeg nije pronašla njegovog atentatora. U tom i takvom gradu Srđ Jakšić nije dobio nagradu za životno djelo grada Dubrovnika za života čak ni kad je uz sve napravljeno, odigrao značajnu ulogu u povratku zatočenog židovskog blaga iz dubrovačke sinagoge koje je 1998. g. napokon vraćeno u Grad. Kad malo bolje promislim i bolje je tako. Nije mu ni mjesto u tom ‘prestižnom’ klubu sujetnih i sitnodušnih koji se taštini besramno podaju za sitne nagrade.
Taj borac za ljudska prava borio se i s malicioznom bolešću koja ga je mrcvarila preko dva desetljeća. Otiš’o bi na tešku operaciju u Zagreb i sam samcat se sutradan odvez’o nazad u Lapad odbivši moju ponudu da ne letim nazad, već idem s njim. Mi koji smo znali i voljeli staro, dobro njorgalo britka uma i oštra jezika, zezali smo ga da nam stalno kuka kako neće preživit, ali da to slušamo već dvadeset godina i da više stvarno nije pouzdan izvor. Sve do danas nažalost.
Nije pretjerano rijet da je odlaskom Srđa Jakšića, tvrdoglavog humaniste i velike duše sa njime otiš’o i onaj Grad đentilece, plemenitosti, velikodušnosti i skromnosti kojeg mi njegovi prijatelji nastavljamo sanjat, zarobljeni svatko u svojoj usamljenosti.
Adio ljudino i hvala ti na prijateljstvu!
