Naše je društvo uprkos vodećim političkim elitama i njihovim medijima u dobroj mjeri razoreno da je za mnoge “politički opasno” da se uopšte bave nekom temom koja se desila preko entitetske granice.

Razumljivo, s obzirom da i jedna i druga (a obje neprijateljski nastrojene zdravom razumu) strana jedva čekaju da izgovorene riječi prebace na svoju vodenicu i na riječima u tom momentu zazvuče maksimalno patriotski.

Ipak, svi iole razumni, inteligentni, normalni i slobodni ljudi znaju da je ta njihova retorika u potpunoj suprotnosti sa njihovim djelima, što daje poseban motiv da se prestane zamajavati ionako izmanipulisani dio naroda koji više nije u stanju da vidi dalje od svog nosa. A i zadnjice.

Elem, dajem punu podršku mladima koji su u Sarajevu ustali protiv sistema i koji polako tjeraju svoju vlast na odgovornost i kakve-takve promjene, jer smo bukvalno po ko zna koji put, a sve češće i češće nam se to dešava, došli u situaciju da više nije bezbjedno živjeti u ovoj zemlji, bilo da se vozite putevima, bilo da čekate tramvaj, bilo da spavate u kući…

Sigurno je da i tamo na ulicama, kao i svugdje u sličnim prilikama, mnogi žele da promovišu svoju ideologiju i iskoriste plemenit cilj okupljene mase.  S tim u vezi – puna podrška omladini koja je izviždala i otjerala “Antidejton” sa protesta kod Zemaljskog muzeja.

Ništa manja tabu tema nisu protesti studenata u Srbiji i pad nadstrešnice u Novom Sadu u našem političkom habitusu. Koliko god da nas je koji dignu glas kad su ovakve stvari u pitanju – malo je, a posebno u ovakvim vremenima gdje je isuviše prisutna “autocenzura” po sistemu “ne ofiraj se, gledaj sebe”.

Stoga, saosjećanje sa žrtvama i njihovim porodicama i podrška borbi za goli život u ovoj zemlji je najmanje što nam je obaveza.

Đorđe Vučinić poslanik Kluba za pravdu i red u Narodnoj skupštini Republike Srpske