Hrvatska je nedavno napravila veliki iskorak u borbi protiv ovisnosti o kockanju donošenjem novog Zakona o igrama na sreću. Ovaj zakon jasno pokazuje političku volju da se stane u kraj nekontrolisanom reklamiranju i širenju kockarske kulture, posebno među mladima. Najvažnije izmjene uključuju:

Potpunu zabranu učešća poznatih osoba i influensera u reklamiranju kladionica i kazina, uključujući društvene mreže.

Zabranu oglašavanja igara na sreću u periodu od 6 do 23 časa na televiziji, radiju i internetu.

Zabranu svih reklama u štampanim medijima i na javnim površinama.

Uklanjanje kladioničkih automata (kladomata) iz kafića do 2026. godine.

Ograničenje broja radnih nedjelja za kladionice – samo 16 u godini.

Hrvatske vlasti navode da su ove mjere usmjerene na zaštitu djece i mladih, prevenciju zavisnosti i smanjenje društvenih posljedica kockanja. A kod nas?

U Bosni i Hercegovini situacija je sramotno obrnuta. Umjesto da se problem suzbija, sistem radi u korist kladionica. One niču na svakom ćošku – u blizini škola, vrtića, pa čak i unutar stambenih zgrada. Djeca ulaze bez problema, a reklame svjetlucaju u udarnim terminima. Influenseri i „javne ličnosti“ bez ikakve odgovornosti štancaju sadržaje u kojima glorifikuju klađenje kao način života.

Prema najoptimističnijim procjenama, u BiH ima preko 50.000 patoloških kockara. To su ljudi čiji životi, porodice i psihičko zdravlje propadaju zbog zavisnosti, ali se o njima niko sistemski ne brine. Ne postoji poseban državni program za liječenje, većina centara za socijalni rad nema ni ljude ni resurse za taj problem, a psihijatrijska pomoć je ograničena, skupa ili nedostupna. U suštini – prepušteni su sami sebi.

I naravno, sve se to dešava uz prećutnu saglasnost ili čak podršku političara. Inspekcije su rijetke, a zakon – šupalj. Ko će da ga mijenja, kad upravo oni što ga trebaju donijeti imaju lične interese u tom sistemu?

Dok Hrvatska povlači konkretne poteze, mi i dalje gušimo mlade u reklami za „brzu lovu“, puštamo ih u dugove i patologiju, a onda im okrenemo leđa kad izgube sve.

Industrija kocke je velika, zapošljava dosta ljudi koji su solidno plaćeni, i znatan dio budžeta se puni iz te djelatnosti. Ali se postavlja pitanje: koliko života treba da upropastimo da bismo shvatili da se, bez obzira na zaradu, to ne isplati raditi?

Nemanja Ušćumlić

BONUS video: Gustina kockarnica u Bijeljini…