Danima je uvaženi redovni profesor Fakulteta političkih nauka Banjaluka Vuković dr Đorđe vršio istragu svojih „Fejsbuk“ prijatelja, kako bi utvrdio ko mi šalje njegove tekstove i kolumne koje sam u cjelosti prenosio, nazivao ih izdajnicima koji sarađuju sa neprijateljem, jer se stavovi mijenjaju nekad i i toku dana pa je doslovno citiranje i prenošenje objava postalo veliku krimen, a na kraju je sumnja pala na tri slova i imena. U napadu bijesa, da ne kažem nečeg drugog, Vuković je objavio imena Miroslava Radinkovića, Željka Karalića i Ljiljanu Rakitu, koje je javno prozvao  na svom profilu objavljujući njihova imena, a potom ih izbrisao iz „prijatelja“.

Kao i svaki put, profesor je ponovo fulao, jer sam i nakon brisanja i prokazivanja troje sumnjivaca nastavio da dobijam i objavljujem njegove tekstove, a Ljiljana Rakita mu je odgovorila sa stilom, ismijala ga i ponizila, ukazajući na devijantno i u najmanju ruku čudno ponašanje univerzitetskog profesora, koji sam sebe javno ponižava.

Posle neuspješne višednevne istrage izdajnika i poturica na svom profilu koji mi šalju njegovo pisanije,  prozivanja ljudi koji nemaju nikakve veze sa mnom, Vuković je istakao bijelu zastavu i kapitulirao, ugasio svoj „zaključani“ fejsbuk profil, pokazujući svi nemoć, bijedu i očaj. Nije problem što Vuković glumi mudrešu, svakom drži slovo šta i kako treba da rade, poziva na jedinstvo sa Dodikom i Mafijom, pljuva mene, Igora Crnatka i druge iskrene opozicionare, napada nas kao da smo vlast 20 godina, ima pravo da ima svoj stav i mišljenje onda ga iznosi, pa taman ga mijenjao svaki dan, što se često dešava pa se stiče utisak da se svađa sam da sobom, već je problem što ne trpi kritiku, već pada je histeriju čim se malo rasvijetli njegovo lice bez maske, lik i djelo.

Čekajući presude po Tužbi za klevetu profesora Đorđa Vukovića, sa ovim završavam priču o njemu, u nastavku prenoseći njegove poslednje objave prije gašenja profila, koje govore o jednom velikom društvom problemu, konformizmu, ćutanju inteligencije, nijemom posmatranju dekadencije društva, ili otvorenom služenju režimu i Mafiji, što se vidi na primjeru profesora Budimira i drugih nečasnih i prodanih duša koji sebe nazivaju patriotama i univerzitetskim profesorima…

Bože, koliko mržnje, kleveta i uvreda se sručilo samo u dva dana nakon jednog članka u kojem nikoga nisam uvrijedio, a napisao sam ono što zaista mislim, znam i osjećam.

Ne daju mi to! Ne mogu da prihvate, da podnesu!

Mogli su da osporavaju moje teze, mogli su da me tuže i da odgovaram ako sam bilo šta slagao, mogli su sami da napišu bolje i drugačije, ali oni su izabrali da povređuju i progone!

Od Vukanovića do Rajka Vasića, od Kurte do Murte, od sljedbenika svojih idola i vođa, do fanatika sa svih strana! Od etiketa da sam se prodao ovome ili onome, do toga da nisam normalan, da sam nekakav radikal, dvorski sluga, tajni agent, do toga da mi je pokojni otac kupio posao…

Ako ćutiš, tek onda si im sumnjiv i kriv.

Bože, u kakav jad i čemer se pretvorilo ovo društvo, koliko otužne i srozane ljudske figure su se razmnožile i razvezale jezičine iz kojih bljuje toliko pokvarenosti i zla, toliko surovosti i oholosti…

Rekao bih da sam navikao već, ali slagao bih. Nisam!

Imam tu unutrašnju vatru koja me tjera da se kao borim za nekakav narod, njegove vrijednosti i ideale, da pokušavam afirmisati slovodu čovjeka da samostalno misli i odlučuje, preispituje i provjerava, da pokrenem ljude da razvedre duhove, razgovaraju, usaglašavaju se, privližavaju jedni drugima i istini, ali oni me vuku nadolje, valjaju u blatu, zabijaju kame u leđa i srce…

Ima i to granice!

Raskrinkani disident konačno priznaje vaskolikom pučanstvu:

– Zvao me Mile. Kaže, slušaj, hvalio si me sve ove godine i decenije, branio si moj lik i djelo, pa je vrijeme da te nagradim! Usput, zvao me i Neške da urgira za tebe, kaže i on da si njegov sljedbenik, takoreći obožavalac, pa da si zaslužio konačno i ti neku nagradu.

– Ok, kažem. Sredi mi da budem krilo Igokee i uvali me odmah Partizanu za neku siću.

Ne može to, mator si! Ajmo dalje?

– Ok, daj onda da budem prorektor za računski centar, zamjenik direktora aerodroma, šef platne službe Šuma Srpske, konzul u Tivtu, bilo šta…

Ne može ni to, kaže! Može samo da budeš predsjednik Republike! Hoćeš nećeš?

E jbg.

Ništa, odem ja do Draška.

Kaže, dobro si mi se upucavao, šlihtao od kada sam postao gradonačelnik, hvalio svaki moj potez, ajde da te nagradim. Biraj!

– Ok, hoću da budem direktor spomenika Kulinu banu, spasilac na bazenu, hoću da budem kružni tok, dinosaurus u parku, bilo šta samo neka je neka funkcija, cijeli život žudim za tim!

– Ne može, kaže Draško! Možeš da budeš samo predsjednik Republike! Hoćeš nećeš?

E jbg.

I tako meni ne preostaje ništa nego da postanem predsjednik…

Zimbabvea!

Eto, to je to!

Usput, čaršijska naglabanja koja su večeras došla do mene, zatekla su me u trenutku dok sam se mrtav ozbiljan raspitivao kod nekih Tivćana o poslu čuvara jahti u zimskom periodu! Kažu nikakav težak posao, obiđeš ponekad marinu u Portu, konstatuješ da je sve ok, malo tepaš jahtama da se ne osjećaju usamljeno i to je sve. A kinta je kažu odlična!

Ipak, javite raskrinkavaču i dušebrižnicima da se još lomim, važem, nabijam cijenu, šlihtam, čekam direktivu, biram kravatu, zamišljam kako bi bilo fantastično biti predsjednik npr. jednom Marinku, Mazalici, Medi, Vukanu, internet revolucionarima…

U Zimbabveu!

Đorđe Vuković