Željkino ćutanje i zahvalnica za Pelješki most

Po ko zna koji put u Hrvatskoj je ispoljena nevjerovatna patoška mržnja i izveden novi brutalan napad na malobrojne preostale Srbe, a cilj je svakako zastrašiti povratnike i natjerati ih da ponovo bježe sa svojih ognjišta. Glavni savremeni ideolog, pokrovitelj napada i povećanih tenzija svakako je Kolinda Grabar Kitarović, koja je u bezbroj navrata dala neprimjerene izjave, štitila, opravdavala i mimimizirala ustaše i užasne zločine, javno iznosila optužbe, prebecivala krivicu, iskazivala mržnju prema Srbima tvrdeći čak da oni sami provociraju napade i da su krivi što iz Hrvati tuku!?

Malo prikriveniji i lukaviji, ali na istom zadatku i sa ništa manje mržnje i prezira prema Srbima je i premijer Plenković, koji je i sada umjesto žestoke javne osude, hapšenja bandita i posjete napadnutim povratnicima, minimizirao nasilje i tako posredno podržava i podstiče nove naraštaje ultranacionalista. Napadači iz Knima ni poslije nekoliko dana nisu uhapšeni, a poruka Krajišnicima povratnicima je jasna.

Napad u Kninu i talas antisrpske histerije je velika zahvalnica Miloradu Dodiku i vlastima Republike Srpske, koji su nedavno zdušno branili hrvatske interese sprečavajući da Predsjedništvo BiH pokrene spor pred međunarodnim sudovima zbog Pelješkog mosta. Dodik, Željka i SNSD su najgrlatiji zaštitnici hrvatskih interesa u BiH i borci za treći Čovićev entitet, a njihova braća i saveznici Hrvati iskoriste svaku priliku da se zahvale na svoj stari i prepoznatljiv način.

Prava Srba u Hrvatskoj i Čovićevim HDZ kantonima su takva da se fudbalske utakmice moraju tiho gledati u mraku i konspiraciji, a dovoljno im je svega nekoliko godina da Srbi potpuno nestanu ili se pokatoliče i asimiliraju. Srpska istorija i narodne pjesme prepune su priča o turskom zulumu i stradanju, ali je poslije skoro 500 godina otomanske okupacije srpski narod je izašao vitalan i na gotovo cijelom prostoru na kome je živio i prije dolaska Osmanlija, dok je „braći“ Hrvatima dovoljno svega nekoliko godina da zatru sve srpsko i ne ostave ni traga da su na nekom prostoru nekada živjeli Srbi, što su najbolje pokazali Pavelić, Tuđman i njihovi ideološki nasljednici.

Na kraju a ne mogu da primijetim upadljivo i glasno ćutanje predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović, koja se nije oglasila ni sada, ali ni na ranije napade, povampirenje ustaštva i nasilje nad Srbima.

Željka očito ne želi da udari po svojima, jer je i sama javno priznala da je pola njene porodice i ujčevina Hrvati, i to veoma radikalni, ali ipak bi ponekad trebala dati neku pro-forme izjavu i teatralno, u svom stilu, kritikovati odnos Hrvata prema Srbima, ako ništa drugo onda bar zbog funkcije na kojoj se nažalost nalazi. Svima je jasno da bi osuda bila neiskrena i licemjerna, jer nas je istorija naučila koliko su naša „braća“ i „susjedi“  bili iskreni i dobronamjerni prema Srbima u prošlosti, ali neka na taj način bar još malo zavede i drži u zabludi „srbende“ i velike nacionaliste koji su glasali za Željku i Mileta misleći da rade pravu stvar za napaćenu naciju.

O srpskim ludostima i naivnostima, upornom ponavljaju grešaka i svjesnom srljanju u propast, mogle bi se napisati cijele studije, ali teško da bi one i timovi naučnika otkrili šta se dešava, koji je hromozom nacionalnog korpusa teško oštećen, pa se javljaju strašne deformacije i devijacije koje ostavljaju pogubne i velike posledice.

 

Nebojša Vukanović