Zaboravljena braća ostavljena na cjedilu

Srbija i Republika Srpske sjete se napaćenih Srba u Hrvatskoj, i onih protjeranih Krajišnika koji se nisu vratili na svoja ognjišta, uglavnom samo jednom godišnje, početkom avgusta kada se obilježava pogrom Srba iz Krajine. Čim se završi pomen žrtvama zločinačke akcije „Oluja“ sve utihne, a odgovorni ne urade ništa kako bi se poboljšao težak položaj malobrojnih povratnika u Sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji, Slavoniji…

Cijeli prostor nekadašnje Republike Srpske Krajine danas je pust i rijetko naseljen. U ljeto 1995. postradalo je nekoliko hiljada Srba, mnogi se i danas vode kao nestali, postradala su djeca, starci a  proterano je preko  250 000 Srba. Mali broj mučenika koji su preživjeli golgotu se vratio na svoja ognjišta zbog opstrukcija, progona, hapšenja, siomaštva… Mnogi Krajišnici su nakon „Oluje“ izbjegli na Kosovo i Metohiju, pa posle samo 3 godine opet primorani da napuste popaljene kuće, a napaćeni narod raštrkan je od Sidneja i San Franciska do Toronta i Osla. Teška je sudbina Krajišnika, koji su izgubili svoju postojbinu, đedovinu,  ognjišta, lutaju svijetom decenijama, a u razgovoru sa njima može se osjetiti samo djelić patnje kroz koji su prošli. Malobrojni koji su obnovili svoja ognjišta i vratili  se u Hrvatsku građani su trećeg reda u Hrvarskoj, koja uz Tompsona, Vice Vukojeva i Olivera Mlakara slavi najveće etničko čišćenje i ratne zločine posle Drugog svjetskog rata u kojima je završen posao koji su započeli Ante Starčević i Ante Pavelić.

   Srbija je dobrim dijelom odgovorna za pogrom i stradanje Krajišnika, jer je bila potpisnik i garant Vensovog plana, potpisanog 2.1.1992. godine, i imala je obavezu da štiti svoju braću i sunarodnike a ne da nijesmo posmatra pogrom i etničko čišćenje sa vjekovnih ognjišta. Da nije bilo tajnog dogovora Tuđman – Milošević, i da nije nijemo posmatran „Bljesak“ i pad zapadne Slavonije, ne bi bilo ni „Oluje“. Srbija bi, da je bila majka a ne maćeha, objasnila situaciju i naredila svojim poslušnicima koje je instalirala da potpišu plan Z4, jer se u tom trenutku nije više moglo dobiti, i tako bi se spriječilo stradanje i zadržao narod na svojim ognjištima. Srbija je Krajišnike ostavila na cjedilu, Slobo poručio Martiću da se ubije, a odnos prema napaćenoj braći nije se promijenio mnogo do danas.

 

Od jadikovanja za teškom sudbinom nema vajde. Dobro se podsjetiti na našu tešku istoriju i stradanja u 20-om vijeku, ali pored toga Srbija i Republika Srpska treba da ulože mnogo veći napor kako bi se popravio položaj poniženih, uplašenih i umornih Krajišnika, da se obnove preostale kuće u Kistanju, Poloči, Vojniću, Dvoru na Uni, Benkovcu, Obrovcu, Kostajnici.. Srbija je pustila Hrvatsku da uđe u Evropsku Uniju a da nije vratila stanarska prava, stanove i imovinu protjeranim Srbima, čime je dala značajan legitimitet etničkom čišćenju. Valjda je napokon došlo vrijeme da se maćehinski odnos promijeni, a odgovorni koji imaju moć i mogućnosti pomognu braći i sunarodnicima koji su u protekle 3 decenije preživjeli golgotu.  Braće se ne trebamo sjetiti samo početkom avgusta, već ih obilaziti i pomagati tokom cijele godine, skrenuti pažnju međunarodne javnosti i pomoći da Srbi u Hrvatskoj žive kao ljudi. Moraju se ispraviti brojne nepravde iz prošlosti, jer su se Srbi ogriješili od napaćenu i zaboravljenu braću, a i naša Crkva umjesto sukoba među vladikama treba u teškom vremenu da pomogne narod i vjernike, zaustavi asimilaciju i pokatoličavanje, da do znanja braći da nisu zaboravljena i ostavljena!

 

Nebojša Vukanović