Pobjeda naroda i Vučićevo (ne)mješanje

Narod je sinoć pobijedio i pokazao svoju snagu, koje često nažalost nije svjestan, a višednevni protesti, masovna okupljanja i pritisak na vlasti natjerali su Mila Đukanovića da se povuče i oslobodi vladiku Joanikija i sveštenike, koju su bez razloga uhapšeni na praznik Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog, što je do sada neviđeno drskost i provokacija crnogorskog vladara bezbožnika.

U narodu je snaga, i drago mi je da su Crnogorci toga postali svjesni, jer nema te sile i diktatora koji može držati narod pokornim kao roblje ako građani odluče da ustanu i bore se za svoja prava. Crnogorski brodovi puni kokaina padaju po morima širom svijeta, klanovi ratuju, narod se digao na noge, i mada je do sada kao mačka imao 100 života u politici, nekako sam sve više siguran da je sinoć napokon krenuo početak konačnog kraja Mila Đukanovića.

Veličina pobjede naroda je u činjenici da su Crnogorci sami, da nemaju ničiju podršku ni zaštitu u borbi za odbranu osnovnih ljudskih prava i sloboda, prava na slobodu i život dostojan čovjeka 21-og vijeka, niti matice Srbije, niti Evropske Unije, koja nijemo posmatra i podstiče kršenje ljudskih prava, niti neke velike sile i međunarodne akcije.

I dok je u Crnoj Gori atmosfera dovedena do ivice usijanja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tek uzgred je na pitanje novinara komentarisao dešavanja u Crnoj Gori tokom obilaska rudnika u Kolubari, i izjavio kako tobože ne smije da se miješa u unutrašnje stvari druge države, ali da je zabrinut dešavanjima u Crnoj Gori. Rudnik svakako nije mjesto gdje je trebao govoriti o ovoj važnoj temi, već je trebalo sazvati Savjet za nacionalnu odbranu, usvojiti zaključke i poslati jaku poruku. Ako ne na ovaj način,  pošto jako voli medije i konferencije za novinare, bilo je logično da Vučić okupi sve novinare, žestoko osudi ponašanje crnogorskih vlasti i iznese svoj jasan stav. Da li njegovo „nemješanje“  znači da bi mirno, skrštenih ruku, posmatrao da Milo počne da puca i gazi svoj narod?

Niko od Vučića ne traži da se miješa u unutrašnje stvari u drugoj državi, ali Srbija ne smije nijemo da posmatra progon i linč svojih državljana i sunarodnika u regionu, kao što je nažalost Milošević posmatrao pad Krajine i Zapadne Slavonije i progon stotine hiljada Srba iz Hrvatske. Milu treba jasno staviti do znanja da je hapšenje vladike Joanikija i grupe sveštenika na veliki praznik Svetog Vasilije Ostroškog i Tvrdoškog Čudotvorca, zbog služenja Bogu, liturgije i litije, velika i drska provokacija koju nisu smjeli uraditi Turci ni drugi okupatori. Srbi u Crnoj Gori su građani drugog reda, godinama izloženi diskriminaciji i progonu, i treba jasno reći da je dosta nasilja i poniženje.

Niko od Vučića i Srbije ne traži i ne očekuje bilo kakav ishitren potez koji bi pojačao napetosti, Srbi i Crnogorci su braća bez obzira na vještačke političke podjele i nakon Mila i Miraša živjećemo u bratstvu i ljubavi, kao vijekovima unazad, ali se moraju zaštiti svoju sunarodnici u regionu kojima se krše osnovna ljudska i građanska prava, koji su već dugo vremena izloženi snažnom pritisku, asimilaciji, otimanju jezika, pisma, crkva i korjena na kojima počiva jedan narod.

Srbija mora biti slobodna i demokratska zemlja u kojoj će svaki građanin, bez obzira na svoju vjersku i nacionalnu pripadnost, uživati sva najveća prava i slobode, što i jeste slučaj, ali se isto tako mora tražiti poštovanje prava Srba u regionu. Od prekida diplomatskih odnosa, do blokade imovine čelnika režima i DPS-a u Srbiji i granica, puno je načina da Srbija odgovori na Milove uporne drske provokacija i zabadanje prsta u oko, i pošalje jasnu poruku da niko nema pravo pretvarati Srbe u roblje i građane drugog reda.

Ako Vučić može da se otvoreno miješa u izbore i dešavanja u BiH, podržava pobratima Dodika, iako ga je on prethodno nazivao abortusom i političkim pobačajem, daje mu novac da kupuje izbore, dolazi preko Drine na predizborne skupove i obmanjuje javnost lažnim spinovima o navodnom miješanju stranaca i Britanaca koji ruše Dodika, zašto ne može Milu Đukanoviću jasno da poruči DOSTA JE! Kukavičko ćutanje na pokušaj otimanja crkva i manastira, podrška lažnom državnom udaru, progonu i hapšenju poslanika opozicije, bili su vjetar u leđa Milu i crnogorskom režimu da odu korak dalje, nakon poslanika uhapse i vladiku, i to na veliki praznik. Ako se ne zaustavi u suludim akcijama, bojim se da Milo neće stati sve dok ne asimiluje i ne protjera i poslednjeg Srbina iz Crne Gore.

Iskreno se bojim da njegovi suludi potezi ne dovedu atmosferu do usijanja i stvari ne izmaknu kontroli, jer je Đukanoviću moć i 30 godina vlasti pomutilo pamet. Nadam se da će prevladati razum i da nikom neće pasti dlaka sa glave, da će se strasti smiriti i zaustaviti podjele među braćom.

Svaka čast narodu u Crnoj Gori koji se digao na noge da se suprostavi nasilju bahate, korumpirane i otuđene vlasti, pokazali su da su dostojni potomci Njegoša, Marka Miljanova, popa Mila Jovovića i ostalih junaka iz slavne prošlosti, pokazali svima u regionu kako se bori za pravdu, ljudska prava i slobodu.

Razočaran sam populizmom i lošim reagovanjima vlasti Srbije i Republike Srpske, koji pokušavaju svojim izjavama pridobiti poneki jeftin politički poen na domaćem terenu, ali nema državničkog ponašanja i konkretnih poteza koji bi pomogli Srbima u Crnoj Gori u ovom teškom trenutku velikih iskušenja.

 

Nebojša Vukanović