Vrijedni Ljubinjci

Svaka parcela i dio Ljubinjskog polja je brižljivo obrađen, i iako povremeno imaju problema sa navodnjavanjem, Ljubinjci se trude da uzoru i posiju svaku njivu. Ljubinje nema HET, Elektroprivredu i Termoelektranu, i hljeba nema bez motike i teškog rada. Često putujem Hercegovinom, i gledajući ratare na njivama i obrađeno polje stiče se utisak da su Ljubinjci najvredniji Hercegovci.

Svoje poljoprivredne proizvode, voće, povrće, med i duvan, mještani čedto prodaju u improvizovanim tezgama koje su postavljene uz put prema Trebinju i Stocu. Ima ih bar dvadesetak, i one samo pokazuju koliko se Ljubinjci trude i vrijedno rade kako bi opstali na krševitom i suvom podneblju. Ljubinje nema rijeku i stalan tok, i to je oduvijek bio jedan od limitirajućih faktora koji je sputavao razvoj i širenje mjesta.

Prije više od 100 godina, Ljubinje je imalo 20 000 stanovnika, sa dijelom Popovog polja do Zavale koji je tada pripadao Srezu Ljubinje, a danas je ostalo nešto više od 3 000 ljudi.

Maćehinski odnos vlasti i Vlade iz Banjaluke, koja proteklih 20 godina nije uložila ništa, otvorila neki pogon ili preduzela neku mjeru kako bi zadržala stanovništvo nerazvijene i male opštine, samo je ubrzao proces iseljavanja i masovnog odlaska mladih. Propala saobraćajnica prema Mostaru i Trebinju, koja je uzrok izolacije jer mnogi putnici izbjegavaju da voze užasnim putevima, samo je ogledalo maćehinskog odnosa bahatih i neodgovornih moćnika.

Nije lako ostati i opstati na tvrdoj zemlji i ljutom kršu, koji je  euništen uubrojnim požarima, ali  marljivi Ljubinjci se trude da iskoriste sve skromne mogućnosti, bore se sa sušom, gradom, vremenskim nepogodama i narodnim godinama, i tako prkoseći otuđenim moćnicima opstanu na svojim ognjištima čekajući bolja vremena i odgovornu vlast koja će pomagati nerazvijene i siromašne, umjesto što ih pljačka, puneći svoje, ali i džepove svojih  tajkunima i lopova.

 

Nebojša Vukanović