palpal

Vlado Trifunović i glorifikacija izdajnika

Vlado Trifunović i glorifikacija izdajnika

   Nakon zapaženog intervjua, profesor istorije Nebojša Vukanović se još jednom oglašava. Ovaj put o generalu, koji je bez ispaljenog metka predao Varaždinski korpus JNA.

   Piše: Nebojša Vukanović

    Nakon što je više Tužilaštvo u Beogradu odustalo od gonjenja generala bivše Jugoslovenske narodne armije, Vlade Trifunovića, u javnosti je počela njegova glorifikacija. Trifunović bi, kao jedan od najzaslužnijih osoba za stvaranje Hrvatske vojske, od predsjednika "lijepe naše" trebao da dobije visoki orden za zasluge. Izgleda da je još jednom "proevropska", "druga Srbija" i njena štampa, dokazala da smo na pravom putu u obećanju zemlju. Poslije osamnaest godina konačno je donesena konačna pravosižna odluka o bivšem generalu JNA Vladi Trifunoviću i četiri njegova saborca, koji su se teretili da su počinili krivično djelo podrivanja vojne i odbrambene moći države koja ne postoji. Naime, nakon što je Vrhovni sud Srbije u januaru ukinuo presudu kojom je gerneral osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, Javno tužilaštvo u Beogradu utvrdilo je da nije bilo elemanata krivično djelo za koje je terećen Trifunović, pa se odustalo od daljeg gonjenja.

   Šta je zgriješio?

   Vojno tužilaštvo od januara 1992. godine teretilo generala Tifunovića te bivše oficire JNA: Berislava Popova, Vladimira Davidovića, Sretena Raduškog i Miloša Lukića; da su u jesen 1991. godine, mimo naređenja Generalštaba, pregovarali sa paravojnim hrvatskim formacijama i neprijatelju predali veliku količnu naoružanja i borbene opreme. General nije krio oduševljenje ovakvom presudom, pitajući se šta se do sada čekalo. Za očekivati je da se sada pokrene novi postupak, i da se generalu isplati višemilionsko obeštećenje zbog oduzimanja plate, pritvora, suđenja… Odluku pravosudnih organa pozdravila je i većina medija u Srbiji, a "drugosrbijanski" dnevni listovi, nedjeljnici i drugi elektronski mediji; utrkivali su se ko će više da pohvali generala i njegove poteze, te sudsku i tužilačku odluku. U izvještajima i tekstovioma se ističe kako je svojim trezvenim i razumnim (maliciozni bi rekli i "evropskim") potezom i odlukom general "spasio" 220 vojnika i veći broj oficira JNA, predajući kasarne u Varaždinu Zboru narodne garde Hrvatske. Gotovo da se ni u jednom tekstu ne govori koliko je desetina tenkova, transportera, samohodnih topova, višecijevnh bacača raketa, minobacača, te drugog oruđa i oružja, uz vagone municije – general ostavio neprijatelju, i koliko je srpskih vojnika i civila stradalo od tog oružja. U prilozima se naglašava kako general živi u neljudskih uslovima, u maloj sobi beogradskog hotela "Bristol" i kako bi on od države kao zaslužan pored debelog obeštećenja trebao dobiti i stan. Junak našeg doba Kao šlag na tortu došla je i inicijativa grupe "nevladinih" organizacija, čiji sami nazivi govore da se uglavnom radi o građanskim organizacijama koje se zalažu za "reformu" vojske, mir, demilitarizaciju, ukidanje obaveze služenja vojnog roka, dekontaminaciju društva od nacionalizma, "devedesetih"… itd. Oni traže da se Vojskovođa i grupa oficira moralno i politički rehabilituje. Održana je i tribina pod nazivom "General žive vojske" na kojoj je državni sekretar u Ministarstvu za manjinska prava Marko Karadžić zatražio da se Trifunoviću da orden jer je spasio vojsku, gradonačelnik Beograda Dragan Đilas nazvao ga je herojem, bivši premijerZoran Živković pozvao je svog aktuelnog kolegu Mirka Cvetkovića, da se mučeniku dodijeli stan, a nezaobilazni lider srbijanskih socijaldemokrata, i bivši potpredsjednik Vlade, Žarko Korać, ustvrdio je da je general žrtva montiranog političkog procesa i progona. Pretpostavljam da će proevropski političari, "nevladine "organizacije i ostali predstavnici "druge Srbije", pokrenuti inicijativu da se iz udžbenika istorije izbace poglavlja o majorima Gavriloviću i Tepiću, vojvodama Stevanu Sinđeliću, Radomiru Putniku, Živojinu Mišiću; i ostalim vojnicima koji su naš narod "gurnuli u propast i rat", a Vlada Vojskovođa i njegovi drugari treba da postanu moralni i vojnički uzor našoj omladini? I najobičniji podoficir oklopno-mehanizovanog VES-a, zna da se prilikom predaje tenkovi makar upale i da im se ispusti ulje. Tako se kupuje jedno vrijeme, dragocjeno za svoje saborce, kako bi našli načina da kompenzuju takav gubitak u tehnici. Trifunović nije uradio ni ovaj, najjednostavniji oblik sabotaže. Svojim pametnim i trezvenim djelom on i njegovi oficiri treba da budu primjer našem društvu u tranziciji kako se odnosi prema državi i šta je patriotizam. Ličnosti koje su do sada bile u udžbenicima, bile su budale koje su svoj narod povele u propast i rat protiv naših prijatelja i saveznika sa Zapada, a Vlada i drugovi su trezveno spasili vojsku i narod, i tih devedesetih bili jedan od rijetkih svijetlih primjera pravilnog i jedino ispravnog vojničkog držanja.

   Za šta je zaslužan?

   On nije, kako pojedini autori navode, "kao ostali razorio Dubrovnik, Sarajevo i druge gradove, već je spasao civile i vojnike, ali ipak nacionalisti hoće da ga sude iako nije počinio ratni zločinac". Nikada mi neće biti jasno zašto se istim kriterijumima ne gleda na bombardovanje (oba) Sarajeva, Dubrovnika, Pala, Knina, Beograda, Aleksinca; ili su po "evropskim mjerilima" srpske žrtve manje vrijedne, pa ih i ne treba spominjati!? Često se pitam kada ćemo, kao narod, konačno nakon decenijskog propadanja pasti na dno, i polako početi da ustajemo? General Trifunović samo je jedan u nizu primjera velikih napora da se sve vrijednosti u našem društvu naopako postave. Nakon što je decenijama uživao u blagodetima oficirskog života u bivšoj Jugoslaviji, već u prvoj prilici koja mu se ukazala, ovaj oficir pljunuo je na svoju zakletvu i izdao narod i otadžbinu koji su mu dali sve. Moć, stanove, novac, provod… Trifunović je u jesen 1991. godine bio komandant Varaždinskog korpusa JNA i pod svojom komandom imao je od 270 (kolko sam priznaje) pa do 1.000 vojnika (koliko je na suđenju pred Vojnim sudom tvrdilo Vojno tužilaštvo). On i stotinjak nesposobnih, indokriniranih partijskih generala, admirala i drugih visokih oficira bivše JNA; dozvolili su da jaku vojnu silu (četvrtu po snazi u Evropi, kako su se svojevremeno hvalisali) poraze novoformirane i slabo naoružane paravojne hrvatske trupe. Pitamo li se je li narod za tu vojsku i za potrebe odbrane od usta odvojio desetine milijardi dolara, da bi Vojskovođa Trifunović nakon desetak ispaljenih metaka naoružanje predao neprijatelju? Kako ga, i kako ih nije sramota?

Šta li će ući u pjesmu?

    Hvali se da je spasio više od dvjesta vojnika, a neće da kaže koliko je ljudi pobijeno, protjerano i koliko je sela i gradova uništeno naoružanjem koje je predao hrvatskim paravojnim trupama? Tek nakon što je Trifunović neprijatelju bez opaljenog metka predao 32. Mehanizovani korpus JNA, Hrvati su počeli da stvaraju ozbiljnije vojne formacije. General se pravda da nije mogao da brani kasarnu i objekte od naoružanih Hrvata i da je morao da se preda jer nije bio spreman i nije imao obučenu vojsku. Otkud u jesen 1991. godine mlada vojska u kasarni, i ko je odgovoran što su iskusni vojnici prekomandovani? General se pravda da neiskusna vojska nije znala da rukuje naoružanjem, te je valjda očekivao da ja sa dvanaest godina dođem da ih obučim, da im kažem da će biti rata i da ih pripremim za odbranu. Nije ni general Momčilo Perišić bio u boljoj situaciji u Zadru, ali ga Hrvati nisu napali u izvlačenju vojske. Zdravom razumu djeluje nezamislivo da se armija sa više stotina aviona i 2.000 tenkova predaje paravojnim formacijama koje nemaju ni avione, ni tenkove, tešku artiljeriju… Veličati izdajnika, ili ako hoćete mekše – sasvim nesposobnog vojnika, koga čije je elitne oklopne trupe "četvrte armije svijeta" razoružala grupa naoružanih ljudi bez opaljenog metka, vjerovatno mogu samo "Drugosrbijanci" i niko više.

   Šta rade druge vojske i države?

   Neću da kažem da li je general Trifunović trebao završiti na vješalima već 1991. godine, ali znam šta bi se sa njim desilo da je nešto slično uradio u Njemačkoj, SAD, Velikoj Britaniji, Japanu ili nekoj drugoj razvijenoj državi sa kojima stremimo u zajednicu. Nijedan japanski oficir, koji je izgubio kontrolu nad ostrvom koje je bilo pod njegovim zapovjedništvom, nije se živ predao Amerikancima u Drugom svjetskom ratu! Svi saveznici najoštrije su kažnjavali dezertere i izdajnike, čak i zakonima koji su samosakaćenje zbog demobilizacije sankionisali smrću. Denacifikovani Nijemci, sa američkim vojnim bazama na svojoj teritoriji, čitavih četrdeset godina nakon poraza Hitlerovog Vemahta hapse dezertera, koji je 1942. godine kao vojnik pobjegao u Švajcarsku; iosudili ga na pet godina zatvora zato što je odbio poslušnost Fireru. Vjerovatno je to razlog zbog čega su Japan, Velika Britanija, Amerika i Njemačka uređene i stabilne države, a mi ličimo na samoorganizovanu hordu. Nije ovo prvi put u našoj istoriji da se veličaju i profitiraju dezerteri, a da se heroji, veterani i invalidi, bacaju pod noge. Posljedice ćemo možda vidjeti u nekom novom ratu, koji će se nažalost vjerovatno ponovo desiti na probnom poligonu, kojeg geografi nazivaju Balkan. P. S. A možda su u pravu "evropejci", jer bi ishod dešavanja bio vjerovatno isti i da je vojskovođa Trifunović postupio drugačije. Možda bi samo Hrvatska umjesto 39 bila dužna 40 milijardi evra, a Srbija bi u Smederevu pretopila 800 umjesto 700 tenkova. Neko to od gore vidi, pardon, vodi sve.

   Citatni katalog: Šoping kod Trifunovića Nakon predaje 32. varaždinskog korpusa, HV je došla u posjed sljedećeg naoružanja: – 74 borbena tenka T-55 (sovjetski), – desetak tenkova druge namjene (laki amfibijski tenkovi PT-76, tenkovi nosači mostova, tenkovi za izvlačenje), – 48 oklopnih transportera za pješaštvo OT BVP, M-80, – 18 borbenih oklopnih vozila s protuzračnim topovima, – 6 samohodnih topova Gvozdika 122 mm (sovjetski), – 6 višecijevnih bacača raketa tipa Plamen, – 4 VBR-a tipa Oganj, – 18 top-haubica 155 mm i 12 152 mm s potrebnim prijevoznim sredstvima, – oko 180 topova kalibra manjeg od 100 mm, – više bitnica minobacača od 60, 82 i 120 mm, – oko 25.000 cijevi pješačkog naoružanja, – oko 250 raznovrsnih vozila i inženjerijskih strojeva, – stotine tisuća tona streljiva i eksploziva, – veće količine sredstava veza i ostalog ratnog materijala. Istovremeno, hrvatskim snagama predalo se oko 1.000 časnika, dočasnika i vojnika iz Zapovjedništva 32. korpusa i garnizonskih vojarni. U kontekstu tadašnje političke situacije (međunarodna zajednica još se nije aktivno uključila u zaustavljanje rata i rješavanje krize na prostoru bivše Jugoslavije) i vojne situacije (nedostatak oružja, posebno teškog naoružanja i oklopa, agresor cijelo ljeto i jesen drži ratnu inicijativu od istočne Slavonije do Dubrovnika), zarobljavanje cjelokupne tehnike 32. korpusa (u vrijednosti 500 – 600 milijuna USD) nije bilo regionalnog značenja već od presudne važnosti za opstanak RH… (Citat iz stručnog djela "Zauzimanje vojarni JNA u Varaždinu i predaja 32. Varaždinskog korpusa JNA", Ivice Hrastovića doktora nauka i časnika HV)