palpal

Vlada Revolucija i današnja omladina

studentski protesti u Beogradu.jpg

Vlada Revolucija i današnja omladina

Uoči protesta koje u Banjaluci organizuje grupa mladih aktivista i studenata zbog lošeg stanja u našoj prosveti, masovnom zatvaranju škola, otpuštanju prosvetnih radnika i nepotrebnom trošenju novaca na luksuz, ponovo objavljujem tekst o Vladi Revoluciji, čuvenom vođi studentskih protesta iz 1968. godine, i sveopštoj apatiji među mladima danas. Teško je dati logičan odgovor na pitanje zašto se mladi ne bune, ne prkose i ne pokušaju nešto da promijene iako smo najsiromašniji, najkorumpiraniji i najnerazvijeniji dio Evrope. gdje je nestao čuveni srpski inat i prkos ps dmo pognuli glave predd malom grupom bahatih razbojnika? Zašto je mladima nakon studiranja lakše otići trbuhom za kruhom u inostranstvo nego pokušati nešto ovdje promijeniti, i napraviti malo bolje i pravednije društvo? Pitanja je mnogo, ali je na njih teško naći adekvatan odgovor.

Vladimir Mijanović, zvani Vlada Revolucija, jedan je od simbola masovnih studentskih protesta iz ljeta 1968. godine koji su uzdrmali tadašnji sistem i pokrenuli mnoge pozitivne procese i reforme u bivšoj Jugoslaviji. Više studenata je poginulo tokom sukoba sa policijom, desetine je bilo ranjeno a stotine uhapšeno, ali poslije 7 dana borbe i nadmudrivanja sa vlastima studenti su uspjeli da se izbore za uvođenje radničkog „minimalca“, ukidanje mjera štednje, pokretanje ekonomskih reformi i masovnog zapošljavanja…

Većina mladih nažalost nikada nije ni čula, a stariji Hercegovci davno su zaboravili Vladu Revoluciju, Trebinjca koji je sa profesorima Kostom Čavoškim, Dragoljubom Mićunovićem, Ljubom Tadićem vodio studentske proteste u Beogradu davne 1968. Zato UDBA nikada nije zaboravila i oprostila Vladi Revoluciji što je poveo studente iz Studenjaka u Beograd, pa je prvo izbačen sa fakulteta a potom uhapšen 1970. godine. U montiranom političkom procesu, zbog navodne neprijateljske propagande, osuđen je na 18 mjeseci zatvora u Zabeli. Potom su ga trebinjski udbaši hapsili na Ljubomiru, prijetnje i pritiske trpili su njegovi saradnici koji su se solidarisali sa njim i njegovim idejama. Kao istaknuti disident imao je puno problema i u Tuzli tokom služenja vojnog roka, a 20.4.1984. godine ponovo je uhapšen u Beogradu skupa sa Milovanom Đilasom i Gordanom Jovanovićem, koji je preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima.

Bježeći od progona, Vlada Revolucija Mijanović 1986. godine sklonio se u SAD, a nakon 20 godina provedenih u progonstvu vratio se u Beograd 2006. godine. Revolucionarni duh ga nije napustio ni u poznim godinama, pa je i danas redovan učesnik protesta i akcija u srpskoj prijestonici.

Biljeg koji je stavio sebi na čelo ustajući protiv crvene buržoazije nije se skinuo ni poslije 5 decenija, pa Vlada Revolucija danas živi u neuslovnom napuštenom objektu propale fabrike u Beogradu koja je otišla u stečaj. U Srbiji, kao i u rodnom Trebinju, nikada nije dobio priliku za normalan posao i život dostojan čovjeka. Umjesto da mu Trebinjci odaju priznanje i budu ponosni što su iznjedrili hrabrog i drčnog mladića koji je prvi u bivšoj Jugoslaviji poveo masovne proteste protiv Titovog režima, nažalost Vladimir Mijanović ni danas nije dobrodošao u svom rodnom gradu. Zbog toga rijetko dolazi u Trebinje, svjestan da se nakon 50 godina mnogo toga nije promijenilo, i da su danas na vlasti potomci komunista i udbaša koji su ga decenijama proganjali.

Studenti su se 1968. pobunili zbog sve većeg raslojavanja u društvu, stvaranja crvene buržoazije, tražili su promjene i izgradnju pravednijeg sistema. Vlado Mijanović je podnio veliku žrtvu buneći se protiv nepravdi u državi i sistemu, koji je bio mnogo bolji i pravedniji od današnjeg., i to u godini kada je u njegovom rodnom Trebinju završen sistem Hidroelektrana na Trebišnjici. Sadašnje vlasti nisu u stanju napraviti ni maketu hidrocentrala koje su građene 60-ih, ali uprkos opštoj dekadenciji svi uporno ćute.

Pitam se gdje je i zašto mladima i studentima nestao revolucionarni duh, naboj, borba za pravdu i istinsku slobodu? Vođe studentskih organizacija, čast izuzetcima, danas su postali aktivisti vladajućih stranaka, mladi tajkuni i stubovi na kojima počiva nakaradni sistem. Politika je svoje bolesne prste umiješala u sve pore društva, pa se izbor predsjednika studentskih organizacija često namješta po partijskim direktivama kako bi se mladi kontrolisali, a funkcija koristi kao predsoblje za napredovanje u partijskoj nominiklaturi.

Prije 50 godina nije bilo slobodnih izbora, pa su mladi rizikovali živote i bili primorani da protestima na ulici mijenjanju državu i popravljaju sistem. Iako su mogućnosti danas mnogo veće, mladi nažalost ne cijene sebe i većini je ambicija da se uklope u nakaradni sistem, uz pomoć partije postanu neki pisar i činovnik provodeći radni vijek u memljivoj kancelariji sklapajući pasijans. Pitam se šta Vlada Revolucija i mnogi revolucionari iz bliske prošlosti pomisle i osjećaju kada vide svoje nasljednike kako glasaju i podržavaju nakaradni sistem zadovoljni jer im je Partija platila autobusnu kartu da dođu kući i glasaju na izborima? Upravo zbog takvog inertnog ponašanja i odnosa prema društvu danas je situacija mnogo teža, cenzura medija danas mnogo veća, a nivo osnovnih građanskih prava i sloboda mnogo manji nego 1968. godine.

Nadam se da će Vlado Revolucija Mijanović doživjeti da mu se za života u Trebinju oda počast i priznanje za veliki doprinos i stradanje zbog borbe za pravednije i bolje društvo, te da će služiti kao primjer budućim generacijama kako buntovnički a ne podanički mentalitet, može donijeti pozitivne promjene i društvo voditi naprijed.

Nebojša Vukanović