Veliko hvala Dubrovniku i Gošparima

Više stotina Trebinjaca i Hercegovaca proteklih nekoliko mjeseci počelo je da radi u Dubrovniku, a najviše je angažovano konobara, građevinskih radnika, trgovaca, vozača.. Minimalna plata kreće se od 600 evra (sa plaćenim smještajem ili prevozom do Trebinja) pa sve do 1 200 evra, koliko imaju dobri majstori u građevini ili neki vozači gradskog prevoza, ili 1 500 i 2 000 evra koliko se plaćaju iskusni i dobri kuvari. Svi zaposleni su prijavljeni, imaju plaćeno zdravstveno i penziono osiguranje, i mnogi su napustili posao u Trebinju i otišli u Dubrovnik jer su u dole mnogo bolji uslovi rada i plate.                                             

Tako je prebogati Dubrovnik dobrim dijelom riješio problem nezaposlenosti u Trebinju, ali postavio pitanje robovskog iskorištavanja radne snage u nehumanim uslovima! Godinama su lokalni tajkuni ostvarivali ekstra profite i zarađivali milione, dok su njihovi radnici bili plaćeni bijedno i radili 25 dana u mjesecu za 200 do 300 evra! Moćnici, obično blisko povezani sa lokalnim političarima, godinama su koristili tešku situaciju i veliku nezaposlenost da ucjenjuju nevoljnike, i primoravaju ih da rade teške poslove za minimalac. Lično sam kao student istovarao kamione mjesec dana za 150 do 200 maraka, radio na građevini i po 14 sati za dnevnicu od 20 maraka, i odlično znam kakav su odnos imale mnoge „gazde“ prema radnicima.

Strašno je da u 21-om vijeku tekstilne radnice šiju mjesec dana za 250 maraka, bez plaćenog osiguranja, ili da u velikim kompanijama, koje zarađuju desetine miliona maraka, radnici imaju platu od 200 do 230 evra!? To nisu radnici već robovi i potrošna roba koja se iskorištava do krajnjih granica, a kada se ljudi od teškog rada i uslova života razbole i ne mogub više da rade postaju socijalni slučajevi o kojima niko ne brine, i često nažalost završavaju kao psi-lutalice na ulici. Svaki pokušaj razgovora sa „gazdama“ o poboljšanju uslova i povećanju plata završavao se obično riječima „Ako ti se ne sviđa pakuj se i idi“, jer su bili svjesni da hiljade nevoljnika traži bilo kakav posao, i da će uvijek naći neku sirotinju koju će moći da iskorištavaju do krajnjih granica.                                               

Sve se promijenilo kada se otvorila granica prema prebogatom Dubrovniku, kome je potreban veliki broj radnika različitih zanimanja i profila. Mnogi prijatelji mi kažu da su Gošpari više nego korektni, da ispoštuju sve što se dogovore, i da su u poređenju sa našim, uslovi rada odlični! Tek sada kada je došlo do masovnog odliva radne snage, u Trebinju mnogi razmišljaju da povećaju plate kako bi zadržali radnike i spasili svoje firme! Zato veliko HVALA Dubrovniku i Gošparima što su značajno pomogli da se riješi problem nezaposlenosti u Trebinju, ali prije svega skrene pažnja o platama i uslovima rada, jer da nije masovnog odlaska u Dubrovnik mnogi bi nastavili da slažu milione ne razmišljajući o povećanju plata svojim radnicima                                                      

Trebinje, a prije svega pogranični pojas Trebinjske šume, Površi, Glavske, Bobana i Popovog polja,  vijekovima se oslanjalo na jug i Dubrovačku Republiku, i sasvim je prirodno da se pokidani mostvovi obnove i da se ponovo uspostavi korektan odnos i prekogranična saradnja. Godinama sam govorio da se moramo strateški okrenuti na jug, prema komšijama u Dubrovniku i Herceg Novom, da je to ključ razvoja Trebinja, i drago mi je što je vrijeme pokazalo da sam bio u pravu!

 

Nebojša Vukanović