Treća stranputica
Situacija na političkoj sceni u Republici Srpskoj je poprilično šizogena, a vremenom su se između stranaka potpuno izgubile ideološke razlike, principi, jasna podjela na ljevicu, centar, građanske ili partije desnog centra … Političarima je važna samo matemetika i sabiranje svega i svačega kako bi se sa koncem i konopcem prešao cenzus, dokopao mandat i funkcija. I dok se na jednom nivou vlasti neprekidno svađaju i razmjenjuju teške optužbe, te iste stranke i partneri su u koaliciji i na obostranu korist dobro sarađuju na nekom drugom nivou vlasti. Jedan od slikovitih primjera neprirodnog udruživanja je najnovija koalicija treće stranputice. Iako je osam godina noseći stub režima, DNS pokušava uoči izbora da se jeftino opere i praveći malu koaliciju sa dvije neparlamentarne stranke prikaže glasačima kao tobože neki neutralni i novi politički faktor koji ne snosi odgovornost i krivicu za katastrofalnu situaciju u društvu. Činjenica da su u savez ušli donedavno ljuti protivnici, šešeljevi radikali i naprednjaci, te da Đurđević bez značke Vojislava Šešelja u Bijeljini vlada u koaliciji sa SDS-om, a istovremeno na republičkom nivou pravi dogovor sa SNSD-om možda najbolje pokazuje koliko je koalicija prirodna, iskrena, postojana i šizofrena.
Treća stranputica je u višim centrima moći dobro osmišljen projekat i konglomerat koji ima za cilj da obmanom glasača sa jedne strane amortizuje opozicionu priču kako će Vučić aktivno ali posredno učestvovati u rušenju režima, a sa druge strane Dodiku obezbjedi i jedan broj desno orjentisanih ali nedovoljno upućenih i obavještenih birača. Ma koliko se pokušao predstaviti nevin, dosljedan, pošten, dobar i neupućen, DNS na čelu sa osterjelim liderom, koji bi da se kandiduje za člana Predsjedništva a pored Bosića se jedva drži na nogama naslanjajući se tokom konferencije za novinare čvrsto na stolicu, ima previše putera na glavi. Od željeznica, auto-puteva i naplatnih rampi do lokalnih predizbornih putića i brojnih uvezanih dvorskih preduzeća mnogo je sumnjivih radnji i poslova koji se trebaju detaljno istražiti, a predizbornim koketiranjem i nuđenjem saradnje nikako ne treba dati šansu da se amnestiraju važni nosioci aktivnosti. Zašto bi mijenjali vlast ako će i u novoj Vladi biti isti ili slični akteri, i ako će se nastaviti vladati po starom modelu? Ukoliko se želi ozdravljenje i oporavak društva u kome živimo mora doći do potpune demontaže i promjene nakaradnog sistema, a to se nikako ne može uraditi krećući se u provaliju prvom, drugom ili trećom stranputicom, u društvu ostataka starih službi, partija i sistema.
Nebojša Vukanović
