palpal

Trebinjski slet i reinkarnacija Tita

Živ je Tito umro nije dok je (neo)komunista i Partije! Parole, zastave, osmjesi i sreća razdragane mase, okićene bandere, pioniri koji na mig mašu zastavicama, UDBA sa i bez kožnjaka, partijski funkcioneri sa kravatama…  Sve je bilo kao nekada, samo Njega nema.                          
          

Da su Partija i Kumrovačka škola vaspitali naše Vođe i mlade skojevce, poput Mileta i Luke, govori i činjenica da na drugi dan Vaskrsa niko od „velikana“ nije pozdravom „Hristos Vaskrse“ čestitao veliki praznik Hercegovcima. Uzalud ponavljanje propuštenog gradiva, česti odlasci u crkvu (sa prekrštenim rukama na zadnjici)

i intenzivna druženja sa preobraženim Grigorijem, koji je opet mutirao od velikog „Acinog“ kritičara i protivnika, većeg čak i od Mileta Pobačaja, do poštovaoca i srdačnog domaćina koji nije skidao vještački osmjeh sa lica sve dok Vučić nije uzletio sa mostarskog aerodroma prema Beogradu.

Tačno 50 godina od kako je Drug Tito otvorio HE na Trebišnjici, trebinjski Krcun pokušao je neuspješno da napravi reprizu „Sleta“ i dvojicu „velikana“ uzdigne na Titov pijedestal.                                                                

Drug Stari je 4-og oktobra 1954. godine prisustvovao obilježavanju Dana oslobođenja Trebinja i obišao tek otvorene pogone Industrije alata, a 4-og jula 1958. u povratku sa Tjentišta i obilježavanja 15 godina bitke na Sutjesci sa egipatskim predsjednikom Gamal Abdel Naserom svratio u Trebinje i popio piće u hladu platana. Trebinjski Krcun Luka Petrović pokazao je da nije uzalud uglačao crvenu petokraku na Zagori, pa je sa mladim skojevcima pokušao napraviti reprizu starih sletova na istom mjestu, samo sa drugim statistima.                                                           

Krcun je mobilisao sve, od Partije, učenika, radnika i opštinskih službenika do mladih sportista, trenera i gostiju koji su dovedeni iz okolnih mjesta. Desetak autobusa, parkiranih ispred škole u Bregovima, čekalo je da se završi slet, pa da vrati aktiviste Partije u Ljubinje, Bileću, Berkoviće, Gacko, Nevesinje.                                             

Uprkos svim naporima i mobilizaciji, na Trgu slobode bilo je svega oko 1 500 građana, uključujući djecu, policajce i radnike, što nije ni blizu Titovom dočeku koga je davne *53, bez puno truda Partije, pred IAT-om dočekalo skoro 10 000 ljudi.                                                         

Vučić je ponizio Dodika, iako toga možda nije svjestan, jer je više investirao u Trebinje za nekoliko dana nego Dodik za 15 godina, koliko nažalost vlada u 2 mandata. Krcun nije slučajno pravio „slet“ i aluzije, jer je dobro upoznao Šefa, i zna koliko on želi da kao Broz vlada do duboke starosti, i sa dušom ispusti vlast i funkcije. Sam Dodik sebe uporno pokušava uporediti sa Brozom, često govori kako je sagradio neki put il stazu kuda ni Tito nije uspio proći, ali za razliku od Druga Starog, koji je nakon rata iz pepela digao privredu, IAT, HET i desetine firmi, on je uništio i pretvorio u pepeo sve što je dotakao.                                      

Trebinje je imalo da pokaže nešto što nije imao ni Tito, a to su grandiozne investicije Rodoljuba Draškovića koji hotelima, Gradom Sunca i SL industrijom iz temelja mijenja privrednu i turističku sliku grada, iako bi plate radnika mogle biti veće.                                                      Rodoljub bi trebao biti primjer dobre saradnje i specijalnih veza Srbije i Srpske, ali Lukini pokušaji da reketiranja trajno su zatrovali odnose i zato Drašković nije dobrodošao. Iako je imao šta da vidi, Vučić nije posjetio vrtiće, bazene, hotel, vile i grandiozne radove na „Gradu sunca“ na Dražindolu, a možda je jedan od razloga što je do njega trebalo proći pored manastira Tvrdoš?

                 

Tako bi moglo nabasati na nepredvidivog vladiku Atanasija, koji se sigurno ne bi ustručavao da o Kosovu i njegovoj politici skreše koju u brk Vučiću, a onda bi svi Grigorijevi lažni osmjesi, lobiranja i nade pred majski Sabor pale u vodu.

Nebojša Vukanović