palpal

Suicidno ponašanje mladih

Republika Srpska i BiH su svjetski rekorderi po procentu nezaposlenosti mladih, jer sa 62,8% nezaposlenih drže neslavni crni svjetski rekord. Mladi su na dnu, najzapostavljenija i najugroženija kategorija društva, a zašto je to tako pokazale su dvije slike i poruke koje su nam mladi juče poslali.

Mladi su još negdje na prvom mjestu, odmah na početku Dnevnika RTRS-a, a povod je skup Mladih SNSD-a u Laktašima koji su predvodili Milorad Dodik, i Denis Esada Šulić, lider Mladih socijaldemokrata. Nasmijana i vesela mladež nije krila zadovoljstvo što pripada vladajućoj strukturi i što im se smiješi blistava budućnost. Čak 26 000 mladih u Republici Srpskoj pripada stranci koja je najodgovornija što je njihov položaj užasan, i što su po procentu nezaposlenih mladi na samom svjetskom dnu, iza Kenije, Ruande, Zimbabvea, Surinama i Zaira. Postavlja se logično pitanje o kakvoj se kolektivnoj devijaciji radi ako 26 000 dodikjugendovaca podržava strukture i nakaradni sistem koji su raselili i sistematski razorili mladu populaciju uništavajući obrazovni sistem i ekonomiju, podstičući negativnu selekciju, poltronstvo, primitivizam…

Nedaleko od masovnog skupa mladih u Laktašima, koji je završen velikom mrsnom gozbom mladih novokomponovanih vjernika u  vrijeme posta, u Banjaluci se na protesima studenata okupilo svega desetak ljudi. Više hiljada studenata je ugroženo i dovedeno je u pitanje njihovo normalno školovanje jer je prvi jači vjetar odnio krov, potopilo dom i sobe. Stotine, ako ne i hiljade studenata je direktno pogođeno jer su uoči ispitnog roka ostali bez krova nad glavom, ali uprkos nevoljama i nedostatku osnovnih uslova za normalan rad i učenje, svega njih nekoliko, najviše desetak, smoglo je snage i hrabrosti da izrazi protest i nezadovoljstvo!?

Kakav je to strah, apatija i podanički mentalitet, pa mladi nisu spremni da se bore za sebe, osnovna ljudska, građanska i studentska prava? Mladi su uvijek bili avangarda, buntovnici i nosioci borbe za promjene i napredak društva, i pitanje je gdje su nestali hrabri prkosni mladići i djevojke koji su se kroz istoriju borili protiv nakaradnih sistema. Zašto u našem društvu više nema trunke solidarnosti, građanske odgovornosti i hrabrosti?

Kao Trebinjac jako sam ponosan na Vlada Mijanovića, zvanog Vlada Revolucija, studenta iz Trebinja koji je 1968. bio vođa studentskih protesta u Beogradu i zbog toga 3 puta hapšen i zatvaran. Radovan Karadžić, Milorad Ekmečić, Rajko Petrov Nogo bili su vođe studenata u Sarajevu, a masovni protesti studenata širom SFRJ doveli su do velikih društvenih i ekonomskih promjena, te uzrokovali poboljšanje životnog standarda.

Ako smo u vrijeme jake UDBE i mnogo boljim okolnostima imali kritičnu masu koja je tražila promjene, kako  se danas u mnogo težoj situaciji niko ne buni, iako većina nema šta da izgubi­? Gdje je nestao prkos, hrabrost, ponos i inat? Kako smo se od nekad poznatih ustanika pretvorili u pokorno roblje koje suicidno samo sebi stavlja okove na noge? Da li je lakše prikloniti se i svjesno biti dio zla zarad sitnog malog interesa, nego se boriti za pravdu i istinu? Da li smo toliko sluđeni i razoreni da ne vidimo zlo oko sebe, i da smo bez otpora prihvatili sveopštu propast.

Masovan skup dodikjugendovaca i šačica mladih koji pokušavaju da protestvuju i bore se za svoj prava, je slika posrnulog društva, koja jasno pokazuje zašto smo tu gdje jesmo, i zašto je položaj mladih užasno težak. Narodi i različiti društveni slojevi su se kroz istoriju uvijek morali boriti za svoja prava, položaj i napredak, i sigurno je da se kod nas situacija neće značajnije promijeniti i poboljšati sve dok bude preovladavao podanički mentalitet, a mali, često imaginarni lični interesi budu iznad kolektivnih interesa naroda, države i društva.

 

Nebojša Vukanović