palpal

Stari Dubrovčani i savremeni tirani

Dubrovačka Republika je fenomen koji pokazuje kako dobro organizovan sistem, odgovorna i mudra politika posvećena kolektivnim interesima, mogu obezbjediti opstanak, vjekovima očuvati narod na malom teritoriju i nestabilnom području. Iz uređenja i načina funkcionisanja sistema drevne Dubrovačke Republike i danas mogu se izvući određene pouke.

U Dubrovačkoj Republici sve je bilo podređeno kolektivu i opštim interesima male državice i građana. Od osnivanja se gušio svaki individualizam, a Dubrovčani su stvorili jake institucije i mehanizme kako bi spriječili da neki pojedinac stekne veliku moć, bude iznad institucija i podredi sebi interese cijelog grada. Na čelu Dubrovačke Republike nalazio se knez koji nije imao velika ovlašnjenja, birao se iz redova lokalne aristokratije, starijih od 50 godina, i mijenjao svakih mjesec dana.

Upravo zbog čestih promjena, knez nije mogao steći veliku moć i uticaj, pa iako su neki ugledni Dubrovčani i po 7 puta birani za kneza, nisu imali više vlasti od članova Senata. Stvarna politička moć bila je u rukama Velikog vijeća i Senata, ili Vijeća umoljenih, koji je bio svojevrsna vlada, donosio i sprovodio najvažnije odluke. One su donošene nakon dugih, ozbiljnih i ponekad višednevnih rasprava, nikada se nije ishitreno „lomilo preko koljena“. Glasanje je uvijek bilo tajno, a odvijalo se tako što su platnene loptice nečujno ubacivale u kutiju sa dvije pregrade, i niko nije mogao znati kako je glasao neko od članova Velikog vijeća i Senata.

Ovlašćenja kneza su stalno smanjivana, pa je on na kraju postao samo protokolarna ličnost, čuvar državnog pečata koji se u javnosti pojavljuje samo na posebnim ceremonijama u pratnji 12 ili 24 tjelohranitelja. U Dubrovačkoj Republici su tako snažno i namjerno gušili svaki individualizam da su spomenici Gunduliću, Držiću ili Ruđeru Boškoviću podignuti tek nakon što je Napoleon ukinuo Dubrovačku Republiku. Čak i nakon smrti Ruđera Boškovića u Italiji danima je raspravljano da li da se ploča sa njegovom biografijom postavi u Dubrovačkoj katedrali, a pozitivna odluka je donesena tijesnom većinom. Kult ličnosti se tako snažno gušio, da je čak podizanje spomenika na javnom mjestu zaslužnim građanima nakon njihove smrti prećutno bilo zabranjeno.
Zahvaljujući činjenici da je sve bilo podređeno kolektivnim interesima grada a ne interesima nekog pojedinca, bogatog aristokrate, trgovca, kneza ili senatora, ova mala Republika je postala trgovačka sila, veoma uticajna i bogata, a jedno vrijeme u Srednjem vijeku imala je najveći prihod po glavi stanovnika u Evropi.


Nasuprot Dubrovačkoj Republici, Balkanom danas uglavnom vladaju despoti i tirani, koji decenijama apsolutistički vladaju pokorenim narodom i zarobljenim državama. Tirani su pokorili i podredili sebi sve institucije, i de fakto više ne postoji podjela na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, već tirani samovoljno odlučuju o svemu. Oni određuju sve, od toga ko će biti ministar, direktor, ili sudija, do tog ko će od njegivih pristalica početi da radi u nekom javnom preduzeću ili koliki će tender da dobije neki njegov tajkun. U okupiranim područjima pod vlašću tirana nema pravne države, ne poštuju se zakoni i osnovna ljudska prava, a pokoreno stanovništvo preživljava u velikoj bijedi i siromaštvu, dok je svo bogatstvo koncentrisano samo u rukama malog broja privilegovanih političara i tajkuna bliskih vlastima.


Sistem vladanja u regionu je sličan, a najteža situacija je u Crnoj Gori, gdje Milo Đukanović uz pomoć svojih marioneta vlada 3 decenija, i u Republici Srpskoj gdje sa manjim prekidima Dodik vlada pune dvije decenije. Što je vladavina duža moć i bogatstvo vladara je sve veća,  a sa druge strane narod je sve siromašniji, država zaduženija, a broj stanovnika se rapidno smanjuje.


I dok savremeni despoti podstiču izdaje i kupuju ljude, stari Dubrovčani su izdaju kažnjavali okrutnim javnim ubistvom, nakon poniženja i vezivanja izajnika za Orlandov stub srama. Nakon javnog vješanja tijelo izdajnika isjekli na četiri dijela i izložili u svim dijelovima grada da služi kao opomena svima. Dubrovčani su u kamenu uklesali podzemne ambare u kojima je u svakom trenutku bilo 1 500 tona žita i hrane, i zbog ovih zaliha u Dubrovniku nikada nije bilo gladi, dok je Republika Srpska ostala bez Robnih rezervi i u slučaju nepogodne građanima ne može ponuditi ni paštetu pomoći.


Neke istorijske paralele jasno pokazuju šta je uzrok današnjih problema i devijacija u društvu. Sve dok se na ovim prostorima ne izvrši korjenita promjena nakaradnog sistema, kojeg treba uništiti do temelja, uspostavi pravna država, izvrši profesionalizacija institucija, oslobode mediji a potlačeni stanovnici ne postanu slobodni građani, teško da će doći do napretka i nećemo biti dio normalnog razvijenog svijeta .

Nebojša Vukanović