palpal

Srbija, oluja i Krajina

Srbija, oluja i Krajina Slušajući i čitajući izjave vodećih srbijanskih političara o agresiji na Krajinu i „Oluji“, dođe mi da zaplačem.

  Piše: Nebojša Vukanović

 

    Srpske stranke i lideri „osuđuju“ ovaj zločni u kome su i sami učestvovali i tobož traže od hrvatskih kolega da i oni osude zločine i procesuiraju zločince. Veliki Predsjednik, Mesija nacije, ovaj put se nije izvinio ali je nakratko svratio do crkve da zapali svijeće za pokoj duše svojim sunarodnicima. Potom je uzeo svoju prepoznatljivu žutu rudarsku kacigu i krenuo u novi marketinški obilazak imaginarnih gradilišta po Srbiji. Par stotina dinara potrošenih u crkvi za kupovinu svijeća sve je što uradi naš predsjednik, ali i drugi njegovi pajtosi za prognane Krajišnike. Lideri pozicionih i opozicionih stranaka, bivši ministri i premijeri iskoristili su priliku da se pojave u javnosti i teatralno uzglred osude agresiju i zločine Hrvatske vojske i sve je na tome stalo. Srbijanski političari nikako da shvate da je i njihova odgovornost za progon Srba iz Hrvatske slična Franji Tuđmanu i njegovoj družini. Vi, srbijanski političari, izdali ste i ostavili Krajišnike na cjedilu, ponižavali ste ih i vrijeđali, a sada tobože žalite i osuđuje zločine i etničko čišćenje.

    Martiću, ubij se! Po odredbama Ženevskog sporazuma iz 1991. godine Srbija je imala obavezu da štiti Republiku Srpsku Krajinu ukoliko dođe da napada Hrvatske vojske! Ali dok su Hrvati iza leđa Krajini preko Kupresa izlazili na Dinaru srbijanski političari razmišljali su gdje da ljetuju i odu na odmor. Tuđman nije bio hazarder, i on nikada ne bi ni pomislio da napadne Krajinu da nije imao prećutnu saglasnost srpskog rukovodstva. Dok su se stotine hiljada hrvatskih bojovnika pod vođstvom vaših „prijatelja“ Amerikanaca i Britanaca raspoređivali na liniji razgraničenja, Vi ste ležerno pijuckali viski zavaljeni u udobne fotelje, i razmišljali kako da te iscrpljene i gladne mučenike prebacite do Kosova da opet krvare za „srpsku“ stvar. To nije, dragi moji srpski političari, odgovorna nacionalne politika, ali je Vi decenijama vodite prema nama, „prekodrinskim Srbima“. Da ste, kada ste vidjeli šta se sprema, krajem jula 1995. digli Srbiju na noge, proglasili mobilizaciju, počeli vojne vježbe i manerve i zaprijetili da ćete iskoristiti mogućnosti i vojno zaštiti Srbe u Krajini, „Oluje“ i drugih hrvatskih i vojnih akcija nikada ne bi ni bilo. Umjesto toga, iz Srbije su došli obavještajci koji su imali zadatak da oslabe odbranu i šire defetizam. Informacija da je pala Krajina objavljena je pred kraj Dnevnika na nacionalnoj televiziji, kao da se u Pakistanu dogodila saobraćajna nesreća.. Tadašnji srpski predsjednik, pokojni Slobodan Milošević poručio je da Milanu Martiću da se ubije kada ga je ovaj upitao šta će da radi kada ga Tuđman napadne. To najbolje govori kakvu je politiku Srbija tada vodila prema „prekodrinskim Srbima“. Blokadama na Drini, cijepanjem Republike Srpske i izdajom Krajine tadašnja Srbija mislila je da će se dodvoriti starim srpskim neprijateljima, Englezima, Nijemcima i njihovim saveznicima. Ipak, kada su 1998. godine počela dešavanja na Kosovu, Miloševiću je bilo jasno kakvu je grešku napravio i kako je ispao naivan da ne kažemo nešte teže.

    Čuvajte se sebe! U testamentu „Čujte Srbi“, Arčibald Rajs, između ostalog, poručio je Srbima da se nikada ne naslanjaju na svoje tradicionalne neprijatelje, ali naši političari i diplomate nikada ga nisu poslušale (vjerovatno ni pročitale, jer da jesu ne bi nam se stvari i greške ciklično vijekovima ponavljale). Nažalost, i danas Srbija nastavlja da vodi sličnu politiku. Umjesto da snažno podrži Srbe u Republici Srpskoj, bude im oslonac i podrška, Vlada Srbije i njen predsjednik ponovo zabadaju nož u leđa. Milošević je to radio pod parolom da mir nema alternativu, a sada je nema Evropa. Shvatite pobogu već jednom da nacija i nacionalni interesi nemaju alternativu, a za ostalo Vas boli briga. Ne možete da usvajate kojekave deklaracije, izvinjavate se i ponižavate u naše ime, zbližavate se i ljubite sa Turcima, jer će Vas nalogodavci kao i u bezbroj puta do sada obmanuti. Ne možete srpski predsjedniče reći da je usvajanje Deklaracije o Srebrenici neophodno, jer bi sutra i ukidanje Republike Srpske takođe moglo da bude neophodno na putu u Obećanu zemlju. Nemojte sa nama da se potkusurujete ako nam već ne želite i nećete da pomognete. A razmislite kako bi se Vi osjećali da mi priznamo Kosovo i kažemo da je to neophodno za opstanak Republike Srpske! Umjesto što tražite od Hrvatske da Srbima obnovi kuće, pronađe i procesuira zločince iz agresije na Krajinu, pametnije bi Vam bilo da napokon nešto konkretno uradite za taj narod.

    Nije evropski posjećivati zgarišta Koliko je Srbija izdvojila sredstava za povratak, obnovila kuća i kupila poljoprivrednih mašina povratnicima u Krajinu? Koliko su preduzeća obnovili? Da li ste, Veliki predsjedniče i Mesijo nacije nešto o ovom velikom pitanju konkretno razgovarali sa kolegom Josipovićem? Jeste li Vi i Vaši prethodnici ikada posjetili popaljena mjesta kao Vaš kolega Suboticu? Niste, jer ne želite i ne smijete! To nije evropski! Umjesto toga, Vi i Vaši prethodnici ste poklonili Todoriću i drugim hrvatskim tajkunima za male pare srpska preduzeća, pa su oni stekli utisak, na osnovu Vaše blagonaklonosti, da su u ljeto 1995. godine učinili pravu stvar. Ljubite se sa Hrvatima dok Vam oni tuku naivne sunarodnike i sugrađane duž njihove obale. Da ste pravi predsjednik rekli biste DOSTA! Gordi i uzdignuti osudili biste grafite u Dubrovniku, Splitu, napade po Dalmaciji, skrnavljenje crkava i manastira. Išli bi po svijetu i pričali o golgoti Krajišnika u svim ratovima, ako ima još neko ko može da vas sluša. Preispitali biste sumnjive privatizacije, i čestim inspekcijskim kontrolama provjeravali Todorićeve i firme drugih hrvatskih tajkuna po Srbiji. Organizovali bi donatorske večere i izdvojili sredstva u budžetu za povratak Krajišnika i obnovu kuća, i tako dali primjer privrednicima da otvaraju male pogone u Ogulinu, Benkovcu, Obrovcu, Kninu…

    Posjetili biste Liku, Baranju, Srem, Zapadnu Slavoniju, Sjevernu Dalmaciju, i vidjeli kako tamo žive preostali Srbi. Istraživali biste ratne zločine, i raspisivali potjernice sa hrvatskim oficirima i vojnicima koji su se iživljavali na nejači. Podržali biste istoričare koji bi dokumentovali dešavanja u poslednjih sedam, osam decenija. Ali, Vi samo zapaliste svijeće.