Smije li nam se predsjednik umoriti

dodik.jpg

Smije li nam se predsjednik umoriti

Predsjedniče da li ste se umorili od putovanja u Kinu, da li se Vi uopšte smijete umoriti, pitao je snishodljivo urednik Informativnog programa RTRS-a Siniša Mihailović svog pretpostavljenog Milorada Dodika na kraju intervjua u kome je lažni Otac nacije u lice lagao naciju tvrdnjama da ne treba da vjerujemo svojim očima i ušima već njegovim lažnim tumačenjima. Kao pravi diktator Dodik odgovara da se ne smije umoriti, iako je ove godine imao svega dva produžena vikenda predaha, jer tobože radi za svoj narod i da je jedva čekao da se nakon 9 dana vrati u Republiku Srpsku svojoj kući. Svoj lažni patriotizam Dodik je pokazao u bezbroj navrata, i slike gladnih, izgubljenih, letargičnih i pokorenih građana koji gledaju kako će pobjeći iz njegovog otvorenog logora su najbolji pokazatelj njegovog patriotizma. Ne treba se ni čuditi što voli Republiku Srpsku i njen potlačeni narod jer se na njihovoj muci dokopao imovine koja se mjeri stotinama miliona evra.

Iako smo svi mogli jasno čuti kao prijeti svojim stranačkim poltronima da moraju popisati u „Crnoj knjizi“ sve one koji su se bilo kada zamjerili njemu i SNSD-u, pokušavajući da se opravda lažni Otac nacije tvrdi da je mislio na one koji su napustili SNSD, a njih je svega nekolicina i mogli bi stati na prste jedne ruke. Iako je dva puta naglašavao da je bio veoma jasan kada je naredio da se moraju bojkotovati opozicione opštine i obilaziti samo prostorije njegoce crvene sekte, Dodik besramno u lice laže naciju tvrdeći da je mislio da SNSD ne treba da ulazi u koaliciju sa opozicionim strankama u opštinama gdje nema načelnike. Dodik sa svojom televizijom i režimskim medijma već 10 godina lažima gradi paralelni izmišljeni svijet u kome je još uvijek zarobljena većina građana koja više vjeruje Dodiku nego svojim očima, ušima i praznom stomaku. Poslednje bestijalne laži i javno ruganje u lice porobljenoj naciji predstavljaju vrhunac licemjerstva koji režim svakim danom podiže za stepenicu više.
Poltornstvo glavnog urednika Informativnog programa koji pita svog nadređenog da li smije da se umori iako naporno radi za dobrobit naroda pokazuje da i režimski mediji nimalo ne zaostaju u opštem tonjenju u blato, i da nam se polako priobližavaju njegoševa „potonja vremena“.

Problem nije u otuđenim bahatim moćnicima kojima su milioni, velika moć i zloupotreba kontrolisanih institucija pomutili razum, već u narodu koji uporno ćuti i trpi. Da smo mi dostojni potomci ustanika na koje smo ponosni, već sutradan po emitovanju Dodikovih prijetnji i fašističkih podjela na podobne i nepodobne ispred Palate Republike okupilo bi se bar 10 000 građana pristiglih od Nevesinja do Kostajnice i tražilo bi od diktatora da se povuče i podnese ostavku. Nezadovoljni slobodni građani koji žele da žive u istinski slobodnom društvu ne bi se razišli sve dok on ne bi pobjegao na sporedni ulaz preko zgrade ANURS-a. Nažalost pokorena nacija trenutno nema ni snage ni volje da se trgne i suprostavi otvorenoj diktaturi. Sve dok narod bude bez otpora trpio uvrede, poniženja, pljačku i sistematsko zlostavljanje, ne može se očekivati bilo kakav napredak ka istinskoj slobodi i životu građana dostojnih ljudskih prava i sloboda 21-og vijeka.

Nebojša Vukanović