Sloboda, mediji i egzibicionisti

Nekoliko minuta ugodnog ćaskanja dvije trebinjske novinarke na slobodarskoj lukinoj Herceg televiziji više je reklo o stvarnom stanju u medijima i stepenu sloboda u našem društvu, nego brojne naučne rasprave, analize i riječi stručnjaka. Kratak dijalog je ne samo jasan pokazatelj posledica velikog pritiska, destruktivne autocenzure i užasnog stanja u medijima, već vjerno pokazuje užasne razmjere devijacija u posrnulom društvu.

Slobode je previše, zaključak je zanimljivog dijaloga, i trebalo bi pooštriti kazne protiv „egzibicionista“ koji tragaju za istinom, i koji kažu i napišu ono što misle!? Posebno oštro treba kazniti blogere koji imaju svoj sajt, pišu slobodno i otvoreno o stvarima koje bi trebalo izbjegavati, i tako razbijaju ustaljene stereotipe i lijepe slike koje isključivo treba slati u svijet!? Treba pisati afirmativno i samo o lijepim stvarima, ako ih nema mogu se i izmisliti, pretvarati se da smo Kalifornija a ne poslednje slijepo crijevo Evrope, a sumornu stvarnost ignorisati kao da siromaštvo, nezaposlenost, nepravda i nasilje ne postoje.

Samo lud čovjek danas kaže ono što misli, a normalni su oni koji ne misle svojom već Lukinom, Miloradovom ili nečijom drugom glavom??? Pet puta sam se vraćao da provjerim da li sam to dobro čuo, i da li je moguće da u 21-om vijeku neko poziva na linč i oštro kažnjavanje svojih kolega koji misle svojom a ne tuđom glavom, trude se da tragaju za istinom i pravdom? Biti dvoličan i licemjeran, govoriti ono što ne mislite, stvarati paralelnu stvarnost je sasvim prirodno i normalno dok su ludaci, devijantne ličnosti i egzibicionisti (osobe koje vode ljubav ili pokazuju polne organe na javnom mjestu) oni koji misle svojom a ne tuđom glavom i pišu ono što vide.  Od vremena inkvizicije, Đordana Bruna i Staljina do danas, ljudi su se borili da izbore pravo na svoje mišljenje, i užasna je i sama pomisao da u 21-om vijeku neko to osporava  i proglašava blasfemijom.               

Egzibicionistu sam odmah prepoznao i nema sumnje da se radi o F. Dončiću, čuvenom kolumnisti portala „059“ iz stare trebinjske porodice Dončića! Golotinja ovog anonimnog i skrivenog novinara uznemirila je mnoge, i ako ga nekada otkriju i padne u ruke crvenih inkvizitora ne piše mu se dobro.

Ako Dončić nije egzibicionista, onda se bojim da nema ko drugi biti nego ja. Mada koliko me pamet još služi, ne sjećam se da sam nekada voajerisao na javnom mjestu, ukoliko se to ne odnosi i na pisanje škakljivih tekstova na svom blogu!                

U vrijeme kada vlast godinama grubo ignorišu i ponižavaju medije, odbijaju da odgovore na postavljena pitanja i ophode se prema novinarima kao prema roblju i stoki koja treba da ćuti i sluša, novinari tvrde da im je previše medijskih sloboda i traže uvođenje dodatnih cenure, ograničenja, sudskih progona i oštrih kazni za egzibicioniste koji svašta pišu!? Ovako nešto suludo, autodestruktivno, šizegono i suicidno ne bi ni Orvelu palo na pamet, i prava je šteta što  genijalac Živko Nikolić nema dostojnog nasljednika pa da kamerom ovjekovječi našu sumornu stvarnost i bez konkurencije pokupi sve filmske nagrade i oskare.       

Potpuno razumijem ponašanje novinarki, koje nažalost nikada nisu osjetile istinsku slobodu, prije svega novinarsku, ne znaju za bolje i drugačije,  primorane su da rade u teškim uslovima. Protivim se bilo kakvoj osudi i kritici, jer plata radnika u Herceg TV , a nažalost i većini medija danas, iznose svega 200 do 300 evra. Oni koji se suprostave ili slijepo ne slušaju nadređene rizikuju da završe na ulici i izgube ono malo mrvica koje im pomažu da prežive težak period, i sasvim je prirodna borba za preživljavanje i goli opstanak.                            

Zbog toga se većina novinara u medijima pod kontrolom režima pretvorila u angažovane društveno-političke radnike koji prate „mainstream“ i mehanički odrađuju posao plutajući glavnim tokovima, pazeći da slučajno negdje ne pogriješe i ne zamjere se moćnicima. Istina i intresi duštva su nebitni, a u prvom planu je sačuvati sebe i svoju porodicu od progona i gubitka posla.                        

U nekoj zemlji koja ima nešto poput RTRS-a suvišno je govoriti o slobodi i medijima, i očito da će proteći još mnogo vode dok se novinari ne izbore za svoja osnovna prava, vide kako i u kavim uslovima rade njihove kolege u uređenim slobodnim zemljama, i ponovo postanu 7 ako ne prva sila, i budu glavni korektivni faktor u društvu.