Slavko, mi i Dubrovčani

Trebinje.jpg

Slavko, mi i Dubrovčani

Teško je nažalost danas naći bilo kakvu vezu ili paralelu kojom bi se mogli uporediti sa komšijama u Dubrovniku, gradu kojeg su gosti i turisti proglasili četvrtim najljepšim mjestom u Evropi. Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlakušić počeo je mandat uvođenjem niza novina i nastojanjima da izvrši profesionalizaciju gradske administracije, a nedavno je predložio budžet grada Dubrovnika za 2014. godinu od oko 110 000 000 maraka. I dok naše vlasti rasprodaju ili stavljaju pod hipoteku gradsku imovinu, grad Dubrovnik će naredne godine preuzeti od Društva prijatelja starine kontrolu nad dubrovačkim zidinama, a samo od prodaje ulaznica za zidine očekuje se prihod od 20 000 000 maraka, ili gotovo kao cijeli godišnji budžet Trebinja!? Iako i u susjedstvu sigurno ima propusta, zloupoterba, korupcije i nepotizma, iz godine u godinu se može primijetiti stalan napredak i razvoj, dok mi stalno propadamo i ne uspijevamo bar u nečem da se ugledamo na komšije.

Dubrovčani uvećavaju, obnavljaju i brižljivo čuvaju imovinu, vodeći strogo računa o svakom kvadratnom metru i kamenu koji je uklesan u turističku metropolu, a naše raspikuće arče i prodaju sve što mogu, i što su naši preci vijekovima sa mukom stvarali. Kao da očekuju kakav potop ili smak svijeta, kao da se boje da će brzo otići sa vlasti, gradske vlasti Trebinje bez ikakve odgovornosti odlučile su da na brzinu rasprodaju ili stave pod hipoteku vrijednu gradsku imovinu, a jedini cilj je nahraniti gladne ale i zadovoljiti apetite odbornika iz vladajućih stranaka. Kao što je njegov prethodnik osam godina pokušavao svoje neuspjehe da opravda presudom u slučaju „Alijagić“ i kratkotrajnom blokadom računa, tako i Vučurević pod zavjesom naslijeđenog budžetskog deficita već godinu dana vodi rušilačku politiku koja bi Trebinje mogla dovesti do kolapsa.

Da bi obezbjedio sredstva za plaćanje četrdesetak partijskih aktivista koji se neprekidno natrpavaju u administraciju, te plaćao astronomske račune za putovanja, reprezentaciju, stručna usavršavanja i ostale nepotrebne gluposti, Slavko i družina uzeli su 3 500 000 maraka nepovoljnog i skupog kredita, a potom rasprodaju gradske zgrade i imovinu čim nađu nekog kupca. Umjesto da traži investitora koji bi otvorio neko preduzeće i zaposlio bar nešto sirotinje, Slavko ide po svijetu i nudi gradske zgrade i objekte kao da se radi o njegovoj očevini. Od rodne kuće na Ublima nakratko je odustao pod pritiskom javnosti, ali zato je prodao zgradu bivše „Ortopedije“ u Starom gradu (i to gle čuda, mrskom „Integralu“ Slobodana Stankovića!?), Đački dom (kako se pohvali po povratku iz Rusije), a uskoro će na doboš i u oglase poslovni prostori na pijaci i gradskom trgu, atraktivno zemljište…. Bez ikakve odgovornosti prema ovoj i budućim generacijama gradska vlast bahato rasprodaje ostavštinu naših predaka, a zauzvrat nije stvorena nijedna nova vrijednost.
Umjesto da se postidi, gradonačelnik se na svečanoj sjednici povodom oslobođenja Trebinja 1918., čitajući napisan govor iz poznatog pera pohvali da je u prvoj godini investirao ukupno 140 000 maraka! Osim nekakvog potpornog zida u Hrupjelima, te krečenja fasade na tunelu i malom stadionu (teško da ovi „radovi“ mogu realno vrijedjeti i polovine prikazane sume) vlast ne može smisliti i reći gdje su potrošili silne novce, kredite i 24 000 000 maraka budžetskih sredstava. Bolje se radilo i gradilo za vrijeme rata i najtežih okupacija, a mnogo vrijednih domaćina investiralo je više u svoje imanje i domove nego raspikuće u naš grad.

Nije teško zaključiti da će loša praksa nastaviti, i da je otuđenim i nedostojnim jedini cilj da uništavajući sve pred sobom napune džepove, uzmu novce za finansiranje naredne predizborne kampanje i na grbaču naroda natovare još poneku svastiku, rođaka, kuma ili barjaktara koji je prošle jeseni oslobađao grad (poput nadvojvode Anđušića, Kešelja i ostalih dezertera čija imena veliki zaštitnik boračke populacije, penzionera, ugnjetavanih i poniženih krije u ladici godinu dana). Lokalna vlast se nikog ne boji jer Marko i Slavko po svoj prilici odlično sarađuju iza paravana, a po koji odbornik SNSD-a na lokalnim sjednicama zamajava javnost iskašljavanjem lažne opozicione energije.

Vlast nas pomalo podsjeća na narkomane i alkoholičare koji su spremni prodati svaki predmet iz kuće da bi došli do „doze“, a krajnji ishod teturanja na takvom putu svima je jasan. Odgovornost za eventualni kolaps i uništenje grada nije samo na lokalnim mešetarima već i na njihovim mentorima u Banjalucu koji ih brane, bodre i sokole zarad izbora i „viših interesa“. Apatija je tako velika da se gotovo niko i ne zapita šta se ostavlja generacijama koje dolaze? Hoćemo li se bar malo ugledati na komšije i ako ništa drugo urediti i počistiti ono što su nam preci napravili, ili ćemo sve rasprodati, raskućiti, uništiti i staviti pod hipoteku?

Nebojša Vukanović