Sjećanje na Jovana Raškovića

Prije  26 godina, 28-og jula 1992. godine u Beogradu je od srčanog udara iznenada preminuo Jovan Rašković, vođa krajiških Srba i jedan od najmudrijih i najčasnijih srpskih političara u turbulentnom vremenima tokom raspada Jugoslavije. Kao odgovor na osnivanje HDZ-a, jačanje ekstremne desnice, ultranaciolista i separatista u Hrvatskoj, Jovan Rašković je stao na čelo Srba osnivajući u Kninu 7.2.1990. godine Srpsku demokratsku stranku kao nacionalni pokret za zaštitu i opstanak našeg naroda u Hrvatskoj.

 

Rašković je nastojao da vodi mudru, odgovornu nacionalnu politiku boreći se za široku autonomiju Srba i izgradnju institucija koje bi garantovale sigurnost i opstanak našeg naroda u Krajini, prostoru Like, Gorskog Kotara, sjeverne Dalmacije, Korduna, Banije, istočne i zapadne Slavonije. Kao istinski intelektualac, ugledni ljekar psihijatar sa ogromnim životnim iskustvom, odlično je poznavao prilike, nacionalnu istoriju i mentalitet naroda na ovim prostorima, i imao je neosporni ugled među svojim sunarodnicima. Zbog toga su ga Krajišnici i zvali „ćaća“, jer se prema njima ophodio kao otac prema svojoj djeci, i nikada nije bio njihov vođa već pastir koji je čuvao stado. Kao dječak uspio je da se spase od ustaške kame tako što se iz rodnog Knina sklonio u Kistanje, i odlično je znao kakva opasnost prijeti Srbima u Hrvatskoj početkom 90-ih. Insistirao je na srpskoj slozi, mudrosti,  neishitrenim potezima, izbegavanju nasjedanja na provokacije i mirnom rješenju konflikta, što je smetalo brojnim centrom moći.

Sačuvani govori pokojnog Jovana Raškovića, prije svega čuveni junski govor u Podravskoj Slatini na velikom skupu SDS-a u ljeto 1990. godine, govore o njegovoj mudrosti i politici koju je vodio. Uporno je ponavljao da Srbima u Krajini nisu potrebni mali i veliki već mudri Srbi, da bi išao u pakao i razgovarao sa crnim đavolom ako će to pomoći njegovom narodu, i da Srbi umjesto tradicionalnog busanja u prsa i držanja vatrenih govora trebaju pokazati mudrost i odgovornost prema narodu i pokoljenima. Nažalost dešavanja iza kulisa i jeftina podmetanja uklonila su mudrog Jovana Raškovića iz Krajine, što je kasnije dovelo do progona stotine hiljada Srba sa vjekovnih ognjišta. Tokom sastanka sa Tuđmanom u Zagrabu   1990. godine, koji je tajno sniman bez Raškovićevog znanja, Jovan Rašković je poručio Tuđmanu da ne provocira Srbe, ne oduzima im prava i ne izbacuje iz Ustava jer su oni veoma ponosan, hrabar i lud narod koji je spreman na žrtvu i stradanje kako bi sačuvao svoju porodicu i narod. Tuđmanov savjetnik Slaven Letica montirao je snimak, isjekao Jovanove riječi i medijima dostavio prepravljen audio zapis u kome se čuje kako Rašković Tuđmanu kaže „Srbi su lud narod“.

Ova montaža i Tuđmanova podvala iskorištena je za pokretanje medijske hajke protiv Jovana Raškovića,i u Zagrebu i u Beogradu, jer je mnogima smetao njegov gandijsvski otpor i insistiranje na mirnom rješenju problema. Rašković je prvo protjeran iz Šibenika, gdje je bio izložen žestokim napadima i progonu, uz uživo prenos na lokalnom radiju na Trgu je 30 000 Šibenčana, polovina stanovnika, potpisalo javnu HDZ-ovu peticiju za smjenu i progon Raškovića iz šibenske bolnice, a nakon brojnih uvreda, šikaniranja i poniženja napustio je kuću u Primoštenu, koja je odmah opljačkana i demolirana.

Snažna medijska hajka koja je pokrenuta nakon emitovanja montiranog snimka, uz djelovanje tajnih službi, iskorištena je za smjenu i uklanjanje Jovana Raškovića iz Krajine, a njegova gandijevska mudra politika za široku autonomiju Srba u Hrvatskoj doživjela je krah. Nakon progona i izdaje, silne hajke, napada i pritisaka sa svih strana, Jovan Rašković je bio slomljen a njegovo prepuklo srce je stalo samo dan nakon što je protiv njega u Splitu podignuta optužnica za navodne ratne zločine. Rašković je i na dan svoje smrti pokazao hrabrost izjavivši u intervjuu novinarima NIN-a da je u jeku rata spreman otići u Split i sam se braniti se od montiranih optužbi, ako će to pomoći rješavanju sukoba i problema. Nakon sloma njegove politike i progona iz Krajine, Rašković je izjavio da strahuje kako će njegov narod biti žrtvovan, i kako će u jednoj Bartolomejskoj noći biti protjeran sa svojih vjekovnih ognjišta. Nažalost njegove slutnje i predvianja su se ostvarila.

SDS je kao nacionalni pokret Srba u Hrvatskoj osnovan u Kninu 17.2.1990. godine, a poslije samo par mjeseci ideje Jovana Raškovića prenijele su se u BiH, i na Petrovdan 12.7.1990. godine Radovan Karadžić osnovao je Srpsku demokratsku stranku u BiH koja se takođe borila za opstanak Srba na ovim prostorima. Jovan Rašković je nažalost uklonjen iz Knina i Krajine, njegova mudra politika je doživjela slom a poslije samo tri godine naš narod u Krajini je doživio istu sudbinu, i nakon izdaje iz Beograda protjeran je sa vjekovnih ognjišta. Na sreću Radovan Karadžić je imao snage, mudrosti i hrabrosti da u teškim vremenima i okolnostima iznese svoju ideju do kraja i stvori Republiku Srpsku koja je međunarodno priznata u Dejtonu i Parizu. To je najveća pobjeda Srba u novijoj istoriji, i za koju je izginuo veliki broj heroja koji su se borili za narod i Otadžbinu. Kao i Jovan, i Radovan je platio visoku cijenu borbe za srpske nacionalne interese, i nakon progona sada se u Hagu bori da pobijedi istina.

Ubjeđen sam da bi i naša braća u Hrvatskoj sada imali svoju Republiku Srpsku da mudri i plemeniti Jovan Rašković nije sklonjen i protjeran, a njegova mudra politika doživjela krah. Rašković je bio istinski čestit, častan i plemenit čovjek iz ugledne advokatske kninske porodice, koji je u teškim vremenima iamo hrabrosti da stane na čelo svog naroda i bori se za njegov opstanak. Srbi često ne znaju da cijene i poštuju mudre, poštene, časne i odgovorne političare i zato plaćaju često skupu cijenu svoje naivnosti i lakovjernosti, nesposobnih i nedostojnih vođa koji su ga vodile i vode u provaliju. I Jovan i Krajišnici su nažalost zaboravljeni, i naše ih se vođe sjete početkom avgusta kada obilježavamo sjećanje na jednu veliku izdaju i progon. Zato bi svaki Srbin trebao dobro da prouči lik i djelo Jovana Raškovića, i zapamti njegove riječi da nama nisu potrebni mali i veliki već MUDRI i pošteni Srbi koji treba da budu pastiri a ne autoritarne vođe naroda.

 

Nebojša Vukanović