Rodoljub, Hercegovci i okupacija

rodoljub-draskovic-investicije-trebinje-nevesinje.jpg

Rodoljub, Hercegovci i okupacija

Rodoljub Drašković je uz vlasnika „Leoplastika“ Miša Aćimovića, uspješnog privrednika i dobrog čovjeka koji zaslužuje sve pohvale zbog očinskog i dobrog odnosa prema svojim radnicima, te brojnih humanitarnih aktivnosti i pomoći siromašnim i obespravljenim, jedini biznismen u Trebinju koga sam javno pohvalio radeći kao novinar. Drašković je prvo obezbjedio značajna sredstva za obnovu Petro-Pavlovog manastira, potom kupio Industriju alata (da je ostala u rukama aktuelne vlasti sigurno bi sada bila napuštena ruševina u stečaju poput Novoteksa i stotina drugih uništenih preduzeća) te uložio desetine miliona evra u „Svisslion“ prehrambenu industriju pa trenutno Drašković u svojim firmama u Trebinju upošljava skoro 1 200 radnika. Pored toga on je u Trebinju počeo graditi ogroman hotelsko-turistički kompleks, a ranije je još sagradio i dvorac na Dražin Dolu, te rezidencijuu Gorici i vilu na Gradini,reprezentativne objekte koji svojim izgledom i dimenzijama predstavljaju atrakciju, privlače goste i turiste. Vjerovatno da bi Draškoviću bilo daleko lakše i profitabilnije da je fabrike podizao recimo u Bijeljini i ravnici pored auto-puta, gdje je lako proizvesti hranu i plasirati robu na tržište, ali je Trebinje i Hercegovina imalo sreću da se on nije vodio čisto ekonomskim nego lokal-patriotskim osjećanjima.

Nakon što je 2014. u Nevesinju otvorio novi pogon, na svom blogu napisao sam tekst „Rodoljub“ istakavši da je investiranjem više od 100 miliona maraka i upošljavanjem velikog broja ljudi u Hercegovini opravdao ime istinskog Rodoljuba. Sigurno je da Drašković, kao i svaki smrtnik, nije savršen i ima brojne mane, da bi u njegovim pogonima možda moglo raditi više radnika organizovanih u sindikate i sa većim platama, ali da bi zbog velikih zasluga ne samo Rodoljubu, već svakom pojedincu za života trebalo podići spomenik nakon što u jednu izrazito siromašnu regiju investira svoj novac i uposli stotine radnika.

I u mnogo bogatijim i razvijenijim državama od siromašne Hercegovine, kao malo vode na dlanu paze se veliki investirori od čijih privrednih aktivnosti korist imaju i lokalna zajednica i država, i koji su bez puno uslovljavanja spremni uložiti stotine miliona maraka u „greenfield“ investicije i pokrenuti nove projekte. Ipak izgleda da u Trebinju neki više vole da bogataši sakrivaju novac u Panami, Kipru i Devičanskim ostrvima nego da se oni ulože u Hercegovini. Umjesto da svijećom tragamo za privrednicima koji su spremni u Trebinje donijeti novac zarađen na drugom mjestu, nastoje nešto zdravo pokrenuti i napraviti, šizogene strukture svojim nenormalnim ponašanjem tjeraju jedinog ozbiljog investitora koji se ovdje pojavio nakon rata. Rodoljub nije jedini, i on dijeli sudbinu stotina i hiljada ljudi, intelektualaca, diplomata, književnika i privrednika koji su kroz istoriju protjerani iz Hercegovine jer zarobljenoj učmaloj sredini nisu odgovarale njihove napredne ideje i stavovi.

Trebinje je dugo vremena okupirano od strane otuđenih lokalnih centara moći koji grčevito brane svoje pozicije, privilegije, interese i bogatstvo. Njima smeta svaki napredak i spremni su da otjeraju svakog ko pokuša da uzmuti njihovu ustajalu žabokrečinu. Kada bi se Trebinje i Hercegovina oslobodili unutrašnjih okova, građani imali posao, normalno i slobodno živjeli bez ucjena i pritisaka, sa scene bi potpuno nestali političari koji nažalost trenutno vode glavnu riječ jer ne bi mogli da ucjenju ponižene i siromašne sugrađane poslom, sjemenom,đubrivom, novcima… Sistem okupacije funkcioniše piramidalno tako što veliki vezir na kanabetu uzima najviše, odanim subašama ostaje dovoljno da žive u raskoši i izobilju, a za odanost oni potčinjene nagrađuju pozicijama u javnom i elektro-energetskom sektoru. Raji ostaje samo da kuluči i eventualno ponkad dobije neke predizborne mrvice sa stola koje ostanu nakon velikog pira. Sistem unutrašnje okupacije može da funkcioniše jedino kada većina građana preživljava boreći se svakodnevno na ivici, i kada se sa njima svakodnevno manipuliše kontrolisanim medijima,bombardovanjem informacijama i ispiranjem mozga. Za dalji opstanak nakaradnog sistema zato je neophodno stalno podizati tenzije i vještački izazivati sukobe među rajom oko šnite hljeba ili drugih sitnica (dok se okupatori kupaju u magarećem mlijeku), te spriječiti bilo kakav pokušaj napretka, skidanja okova, uvođenja reda, stabilnosti i normalnog života. Što je manje stanovnika i što su oni siromašniji, sistem je stabilniji i jači, pa ne treba onda da nas čudi poražavajuća činjenica što je tokom okupacije Austrougarske monarhije, po popisu iz 1910. godine, u Hercegovini bilo 30% više stanovnika nego danas.

Rodoljub je bio dobar režimu dok su se mogli kititi njegovim perjem, ali čim je počeo masovnije hraniti obespravljenu raju, samostalno odlučivati o svojim novcima i projektima ne slijedeći tuđe interese i ne slušajući vezira i njegove lokalne subaše, postao je smetnja koju treba sabotirati i otjerati. Na okupiranim teritorijama nikada nije bilo napretka i budućnosti, i dok god Hercegovci ne skinu jaram sa vrata i ne zbace one koji su ih opljačkali, uništitli i raselili, umjesto što tjeraju bogate ljude dobre volje, ostaćemo upaljeno crveno slijepo crijevo, najsiromašnija regija u najsiromašnijoj i najnerazvijenijoj evropskoj državi.

Nebojša Vukanović