Ratgovor sa

Vukan i Danijel Simic.jpg

Narodni heroj iz Hercegovine – Nebojša Vukanović

   Potpuno nevjerovatni Vukanović, pokazuje da pravde i prava najviše nedostaje ovoj zemlji. Ne pada nam napamet da u budućnosti uspostavljamo neku nagradu koja bi se zvala "Nagrada za novinarsku hrabrost – Nebojša Vukanović". Zato ovog momka koji pošteno i časno izvještava o događajima u Trebinju i Hercegovini, uvijek pitajući obe strane u sukobu za izjavu; ne treba ostaviti na cjedilu. Očekujemo da će cjelokupna medijska zajednica da se solidariše sa Vukanovićem, da on i ljudi slični njemu ne bi padali u očaj, kako su jedini preostali kao čuvari vatre u tami. Prenosimo njegovo otvoreno pismo javnosti, kroz Frontal.RS; koji otkriva sasvim nevjerovatno očiglednu nepravdu policijskog i sudskog sistema. Nadajući se pritom, da osobe koje odlučuju o bezbjednosti ovo pomno prate, te da će istražne radnje i zaštita ljudi od strane lokalnih moćnika biti što skorije provedene:

  

   Država djeluje Država ipak postoji i djeluje, i to sam ovih dana osjetio i na svojoj koži. Piše: Nebojša Vukanović Nastojeći da me demantuju i pokažu da policija i pravosudni organi dobro sarađuju i rade odgovorno svoj posao, Osnovni sud u Trebinju nedavno me je po prijavi policije, osudio na kaznu uslovne slobode u trajanju od pola godine, i plaćanje novčane kazne. Tako sam se na najbolji način uvjerio da država funkcioniše, i da se odlučno bori protiv kriminala, mafije, prestupnika i okorjelih krimnalaca. Prije nekoliko mjeseci na moju kućnu adresu došla je još jedna u nizu plavih koverti, i u prvi mah sam pomislio da se radi o novoj tužbi koje direktori i moćnici podnose sudovima protiv mene, kako bi zaštitili svoj ugled i obraz od neosnovanih napada i kleveta. Ipak, iznenadio sam se kada sam otvorio kovertu pristiglu iz bastiona pravde, trebinjskog Osnovnog suda, i vidio da sam optužen za narušavanje javnog reda i mira. Ne pijem, ne tučem se, i ne drogiram. Zato sam u prvi mah pomislio da se radi o nekoj grešci, ali pažljivijim čitanjem optužnice, prisjetio sam događaja uoči Vaskrsa prošle godine. Načelnička Batija Naime, nakon završene utakmice na stadionu "Police" dok sam čekao da uzmem izjavu od trenera, napao me je Dragoslav Ćuk zvani "Batija", brat načelnika opštine Dobroslava Ćuka, psujući me, vrijeđajući i prijeteći; jer navodno blatim i napadam njegovog brata, državu, opštinu, grad, klub i crkvu.

     Napadu se pridružio i sam načelnik, koji je potvrdio ispravnost bratovljevih riječi i stavova, kao i grupa prisutnih ulizica i uvlakača, koja je iskoristila priliku da pokaže svoju lojalnost i odanost, uglednim i važnim ljudima. Iako sam se samo branio i pitao: Šta hoće? Zašto mi ne dozvoljavaju da radim svoj posao? – umjesto da me zaštite policija, organi reda i čuvarskih službi; otjerali su me sa stadiona kako navodno ne bih pravio incidente i doprinio kažnjavanju našeg mezimčeta, Fudbalskog kluba Leotar! Slučaj sam, kako to zakon i pravila nalažu, prijavio policiji. Očekujući da će se bar nešto poduzeti, jer to nije bio prvi put da napadaju na mene, moje članove porodice i imovinu. Neka blaga kazna ili ukor, pokazao bi pojedincima i silnicima da nisu u pravu, i da bez obzira na novac, vlast i moć koju posjeduju ne mogu da rade šta god hoće. Oprostiće ti što te tukao Ali, ja nisam pravnik, i očito ne znam šta je pravo, pravda i zakon. Policija je podigla prijavu protiv mene, kao prvooptuženog, i protiv g-dina Dragoslava Batije Ćuka, i stavila mi na teret da sam prekršio naše zakone i javni red i mir, i da ja treba da odgovaram. U prijavi koju je potpisao Zoran Miljanović, komandir Stanice policije Trebinje, između ostalog stoji: "18.04.2009. godine oko 18.15. u Policama na stadionu, narušili su javni red i mir na način što se Ćuk obratio Vukanoviću „Pišeš li to opet crne stvari i blatiš grad, smradu, fukaro, jebem te u usta mrtva hladna…“, a Vukanović je reagovao „sram te bilo, šta ti više hoćeš, ti meni da kažeš da ja blatim ovaj grad i da ja neobjektivno informišem, pitaj brata kako ja informišem javnost i šta radim“. Dakle, Vukanović je narušio javni red i mir po članu 7, a Ćuk po članu 8 Zakona o javnom redu i miru, što je kažnjivo po istim članovima istog zakona“…

     Kao dokaz za optužnicu uzeta je službena zabilješka policajca Radomira Brkovića, te moja i Batijina izjava na zapisnik. Nisam pravnik i nije mi bilo jasno kako sam to ja narušio zakon, pa sam tražio od prvog čovjeka trebinjske stanice policije, g-dina Zorana Miljanovića, da mi obrazloži zbog čega je podno prijavu protiv mene. Ipak, on nije imao vremena da mi obrazloži svoju odluku, uputivši me kod predmetnog sudije trebinjskog Osnovnog suda. Predmetni sudija Aleksandar Perišić, na suđenju mi je objasnio da sam cikom, vikom, galamom i larmom prekršio javni red i mir po članu 7 Zakona o javnom redu i miru, i kompromisno odlučio da mene i Batiju pošteno i ravnopravno, šta više i bratski, osudi na kaznu od po pola godine uslovne kazne, i plaćanje 150 maraka kazne troškova suđenja. Pa nije ni puno Nisam dobio odgovor na prosta pitanja: Čime sam napravio prekršaj? Šta sam loše uradio? I šta čovjek treba da radi i kako da se brani, kada ga neko napadne na radnom mjestu? Kako to da su u istom položaju napadač i njegova žrtva? Ako sam ja osuđen na pola godine nekakve uslovne kazne zbog riječi „šta hoćete ti i tvoj brat“ upućene napadaču, kako bi onda trebalo da se sudi dilerima, razbojnicima, lopovima? Zašto oni dobijaju iste ili češće blaže kazne? ž

    Nisam pravnik, i ne znam tačno o kakvoj se uslovnoj osudi i slobodi radi, al' pretpostavljam da će po tumačenju naših pravednika, časnih i čestitih djelioca pravde, biti dovoljno da u narednih pola godine glasnije stisnem sirenu na automobilu, radujem se nekom golu na utakmici i glasnije pozovem prijatelja na ulici; pa da me organi reda bace u okove. Batijin napad nije jedini, a zanimljivo je da me je na istom mjestu nedavno presreo, i na sličan način sa mnom razgovarao, i Preosvešteni hercegovački vladika Grigorije, bahato mi naređujući: "Dođi ovamo mali, trebinjski paparaco i lažove, nemaš pravo da me snimaš, slikaš… briši brže odavde da te ne gledam očima…“. Ja bih se umiješao Prošle godine grupa mladića presrela me je na ulici, izbucala košulju na očigled policajca udaljenog svega par metara, koji je, umjesto da bar pokuša da me zaštiti, tiho i polako odšetao sa mjesta događaja.

     To sam rekao načelniku policije g-dinu Zubcu, ali osim odgovora "da sam bio tu, ja bih se umješao" naravno da ništa nije preduzeto. Umjesto da država i njene institucije pruže bar minimum zaštite novinarima, oni ih osuđuju i kažnjavaju bez osnova i razloga, a nasilnike i moćnike amnestiraju. Od ovakve države i sudova nismo ništa puno više i bolje ni očekivali, ali ma koliko se navikli na njihov nemoral, bahatost i osionost; nekada znaju i da nas iznenade. Ne treba biti puno mudar pa vidjeti gdje nas sve ovo vodi.