palpal

Radničke bune i podanički mentalitet

Vucevica-protest-radnika.jpg

Radničke bune i podanički mentalitet

Višednevni protesti radnika Šumskog gazdinstva “Vučevica” iz Čajniča ogolili su mnoge paradokse i nenormalne stvari u našem posrnulom društvu. Izjava jednog od radnika data novinarima da su svi učesnici protesta redom glasači Milorada Dodika, i da će uprkos svemu ponovo glasati za njega, što su burnim aplauzom i glasnim odobravanjem podržali i ostali okupljeni, ali ga pozivaju da dođe u Čajniče jer on navodno nije upoznat sa dešavanjima u opštini i svojoj Partiji, na najbolji način pokazuje suštinu i uzrok devijacija i problema u društvu. Iako je lično Milorad Dodik uzrok svih problema, jer im preko svog poklisara Luke Petrovića na silu nameće direktora bez kvalifikacija i referenci sa namjerom da izvuče novce koje je na računu ostavio bivši direktor, šalje na njih policiju i kriminalce, radnici se svom zlostavljaču zaklinju na vjernost i odanost. Slične greške ponavljali smo puno puta kroz istoriju ubjeđujući sebe lažnim mitovima kako Vođa navodno ne zna šta mu saradnici rade, i kako je tobože Vođa dobar ali su ljudi oko njega loši.

Sindom naklane ovce koja uporno suicidno trči pod zube vuku da je dovrši i prekolje, zahvatio je naš narod, i mi uporno i svjesno srljamo u propast. Ova teška devijacija će sigurno biti predmet obimnih istraživanja i studija ozbiljnih naučnika kako bi utvrdili šta se događa i šta je uzrok kolektivnom ludilu. Iako je očigledno da je Dodik glavni naredbodavac i organizator svih velikih prevara i pljački, od željezničara, medicinara do šumara iz dana u dan sve je više žrtava njegovih podmetanja, laži i spletki, ali uprkos svemu ogromna većina ćuti, a mnoge žrtve i prevareni mu i dalje slijepo vjeruju i pokorno ga slušaju. Stotine firmi je uništeno, desetine hiljada porodica su ostale bez posla i hljeba, ali pravog otpora i masovnog izliva nezadovoljstva nema jer nakaradni sistem sve kontroliše pomoću štapa i šargarepe.

Jasno je da ni protest u Čajniču nije spontano organizovan kako bi radnici iskazali nezadovoljstvo pogrešnom kadrovskom politikom, već je očito prethodni direktor podstakao bunu i isturio radnike u prve redove odbrane kako bi zaštitio sebe i fotelju. Da nije direktor preko svojih poslušnika organizovao radnike i tražio da ga podrže, sigurno je da ne bi bilo ni protesta. To potvrđuje i podatak da je buna naprasno utihnula nakon nasilnog Mašićevog nametanja, i da je većina povila rep, prihvatila realnost i novog direktora brzo zaboravivši šta se dešavalo prethodnih mjeseci. Smijenjeni direktor je izgubio moć, a time i mogućnost da koordiniše proteste, a vrlo je moguće da će neke vođe pobune uskoro postati najbliži Mašićevi saradnici.

Dešavanja u Čajniču umnogome nas podsjećaju na neka prošla vremena kada bi politički centri moći preko UDBE i mreže njenih saradnika, često postavljenih na čelo sindikalnih organizacija, na mig organizovali bune, proteste i obustavu rada ako je nekom nepodobnom direktoru trebalo podmetnuti spletku i skinuti glavu.

Podanički mentalitet našeg naroda sve više dolazi do izražaja, i prosto je nevjerovatno da je država i društvo propalo pred očima građana koji uporno ćute i nijemo posmatraju kako svi tonemo u veliku rupu bez dna. Ogromna većina vodi računa isključivo o svojim malim ličnim interesima, potpuno je nezainteresovana za druge, devijacije i dešavanja u društvu u kome živi, i tek kada neki pojedinac dođe na red, doživi neku ličnu štetu i nepravdu, spreman je da pruži neku vrstu otpora. Nažalost i tada većina čeka da neko drugi riješi njihov problem, uporno ćuti i trpi ne želeći javno da se pobuni i tako eventualno zamjeri moćnicima na vlasti.

Osim kolektivnog ludila, ostalo je veoma malo toga zajedničkog u posrnulom društvu. Režim svjesno ubacuje svoje metastaze u sve zdrave ćelije i organizacije u društvu sa ciljem da ih razori i spriječi bilo kakvo masovnije zdravo organizovanje građana koje bi moglo eventualno da ih ugrozi. Iz godine u godinu sve više propadamo, i teško da će biti nekog značajnijeg oporavka sve dok se među nama ponovo ne probudi osjećaj pripadnosti široj zajednici, dok se ne probudi kolektivna svijest i smognemo snage i hrabrosti da se suprostavimo nepravdama i devijacijama u društvu kada nas se one direktno i ne tiču.

Sve ovo ima dosta veze sa obrazovanjem, vaspitanjem i medijima, i sigurno je da bi oporavak išao lako i brzo ako bi to bila želja ljudi na vrhu države i sistema koji kreiraju glavne smjernice. Dobro bi bilo kada bi nešto naučili i preuzeli od Nijemaca i drugih velikih nacija, koje su se ubrzano oporavile nakon velikih katastrofa upravo zahvaljujući velikoj odgovornosti, kolektivnoj svijesti, obrazovanju i marljivom radu.

Nebojša Vukanović