Put je naš!

Dodi.jpg

Put je naš!

Put je naš, uskliknuo je ponosno predsjednik Republike Srpske tokom ceremonije otvaranja novih 10 kilometara autoputa, baš kao što je nekad drug Tito poručivao „Trst je naš“. Dodik je stidljivo završio misao rečenicom da se zahvaljuje EBRD-u i evropskim bankama što su odobrile kredit kojim je izgrađena ova kratka dionica, kao i prethodnih 70-ak kilometara autoputeva od centra Srpske i ovog dijela svijeta Laktaša do Banjaluke, Gradiške i Prnjavora, te poručio da će narod vratiti sve kredite i dugovanja. Dodik kaže da radi autoputeve i druge objekte jer misli na našu djecu, a pitanje je da li je to tako? Da li bi se uzimali skupi krediti, prodavale obveznice, trezorski zapisi, javna preduzeća i resursi da imamo bar malo odgovornosti prema mladima i novim generacijama, kojima u amanet ostavljamo oplljačkanu, zaduženu, raseljenu i sprženu zemlju?

Autoput jeste vlasništvo Republike Srpske i njenog javnog preduzeća, ali je pitanje šta će biti sa njim ako uskoro ne budemo u mogućnosti da plaćamo silne kredite i kamate? Čovjek koji kupi stan na kredit i stavi ga pod hipoteku, ukoliko izgubi posao i nije u mogućnosti da plaća rate kredita izgubiće stan jer je banka njegov vlasnik sve dok se ne otplati i poslednja rata i skine hipoteka. Strani bankari će slično uraditi i ako Srpska dođe u situaciju da ne može plaćati rate za silne dugove koji su uzeti prethodnih godina, što je vrlo izvjesno u skorije vrijeme jer ćemo već naredne godine polovinu svih izvornih prihoda, oko 900 000 000 maraka, izdvojiti za otplatu duga. Dug i kamate se povećavaju iz godine u godinu, i jasno je da dugoročno ne može opstati ovakav nakaradni sistem u kome polovina svih prihoda ide na otplatu duga, a druga polovina na plate, penzije, zdravstvo, socijalna davanja, razvoj, investicije…

Savremeno dužničko ropstvo podrazumjeva da strani kreditori i povjerioci preuzimajumu potpunu kontrolu nad finansijskim sektorom, monetarnom politikom, carinama u trenutku kada neka država nije u mogućnosti da plati svoje obaveze. Tako strani povjerioci preko ministra finansija, i drugih svojih kadrova koje postave na ključna mjesta u državi, odlučuju gdje će ići novac iz budžeta, da li će se budžetskim rezovima smanjiti plate, penzija i socijalna davanja kako bi se isplatile rate kredita, ko ima prioritet pri plaćanju, koja će se javna dobra, resursi i preduzeća prodati kako bi se namirio dug. Primjer Grčke, koja je primorana prodati luke, aerodroma, ostrva, hotele i odmarališta kako bi se platio dug MMF-u, Svjetskoj banci i ostalim stranim povjeriocima, najbolje pokazuje kud hodimo sa povezom na očima.

Dodik ima pomoć zapadnih sila upravo jer sprovodi rigidnu neoliberalnu doktrinu, uzima skupe kredite i prodaje prirodna bogatsva i resurse, vodi nas u dužničko ropstvo i sistematski uništava Republika Srpske. U trenutku kad ne budemo mogli vraćati ogromne dugove, iz MMF-a će stići zahtjev da prodamo Elektroprivredu, Šume Srpske, rudnike, ostala prirodna bogatstva, i tako formalno postanemo siromašna kolonija koja neće imati nikakvu šansu za oporavak jer su narod i država izgubili resurse na kojima treba počivati razvoj. Sa druge nekolicina stranaca i domaćih kvislinga će zgrnuti milijarde i ogromno bogatstvo na našoj muci i patnjama stotina hiljada siromašnih koji se bore da prežive. Autoputevima će se uglavnom voziti stranci, kako bi lakše stigli do svojih hotela na toplom Jadranskom moru, a prihodi od putarina slijevaće se u njihove kase. Upravo od straha od malog broja vozila na autoputevima i slabih prihoda stranci uporno vrše pritisak i traže povećanje akciza na gorivo jer strahuju da neće biti dovoljno novaca za plaćanje kredita.

Uzeti skupe kredite kako bi se gradili putevi, zgrade i bolnice po naduvanim cijenama, koje su i tri puta veće od tržišnih i realnih da bi se namirile gladne korumpirane hijene na vlasti, a potom kontrolisanim medijima manipulisati građanima kako se tobože razvijamo i jačamo nije nikakva mudrost, ali je pitanje ko će na kraju platiti cijenu? Dodik je u pravu kad kaže da će narod na kraju sve platiti, samo se bojim da će cijena decenije bahate i neodgovorne vlasti, sistemske pljačke i razaranja biti previsoka, i da bi siromašnom narodu mogla puknuti kičma pod silnim teretom propusta, naivnosti i godina koje su pojeli skakavci.

Nebojša Vukanović