Psi laju, Vukan prolazi
Još od lokalnih izbora 2012. godine, kada sam se nepotrebno i uzaludno uporno pravdao i objašnjavao da nisam „topli zec“ i „kandidat po zadatku Ćuka i SNSD-a“, odlučio sam da se više ne osvrćem na lajanje skrivenih pasa, lažnih dušebrižnika, provokatora i doušnika, i da ne pridajem nikakav značaj bljuvotinama, lažima i podvalama koje se o meni mogu svakodnevno pročitati na društvenim mrežama i portalima. Ipak moram priznati da me je jako obradovao i uveselio laveš čopora bijesnih pasa i crvenih botova, koji svakodnevno kontaminiraju javnost fekalijama ispuštenih iz zgrade HET-a, gradske administracije i Elektroprivrede. Tako sam, između ostalog, proglašen krivim što je danima blokirana Ulica vožda Karađorđa u Trebinju. Laki je mnogo nervozan jer ga razbijam sistemski, provaljujem šeme, imam svu dokumentaciju, uvijek tačne i provjerene informacije, i svjestan je da će istina i pravda brzo da pobijede i izađu na vidjelo. Strah je veoma jaka emocija, pa je pod utiscima Laki naredio svojm čoporu, sakrivenom u mračnim podrumima javnih preduzeća, da se lati tastature i počne da reži i zavija.
Zatvaranje ulice, potpuna blokada i odsječenost Zasada i Mostaća od centra grada, još je jedan pokazatelj potpune nemoći zarobljenih institucija. Normalno da je za haotičnu situaciju odgovorna država i lokalna vlast, i da nije normalno da hiljade ljudi 15 dana ispašta zbog prokopavanja i polaganja 50 metara cijevi. U uređenim zemljama blokirala bi se samo jedna traka i posao bi se završio za najviše nekoliko dana, ali u društvima u kojima vlada potpuna anarhija postaje sasvim normalno da se polaganje 50 metara cijevi otegne nedeljama. Gradonačelnik Petrović trebao je na lice mjesta poslati inspekcije, jer je u njegovim rukama koncentrisana sva moć i vlast, i sa prijetnjom drakonske kazne investitoru i izvođaču radova zatražiti da se blokada okonča i omogući nesmetan prolaz. Problem bi se tako lako i brzo riješio, ali kvaka je u tome što Luka ne smije da se sukobi sa izvođačima radova, jer su mnogi njegove partijske kolege koje su mu skupljale glasove, a potom bi morao da deblokira i svoju ulicu u Hrupjelima koja je takođe iskopana i često blokirana jer gradonačelnik Laki Lučijano Petrović proširuje kuću i gradi vinariju.
Sigurno je da se ovakve stvari ne bi događale da sam bar jednom i ja dobio šansu, postao poslanik ili gradonačelnik, jer bih upravu doveo u red i primorao službenike da rade odgovorno, profesionalno i po zakonu. Nažalost Trebinjci i Hercegovci više vole lance i tirane nego pastire i život u istinski slobodnom društvu, i sve dok je tako teško da im se može značajnije pomoći. Ne znam kakva je moja odgovornost za rješavanje komunalnih problema u gradu, i kako ja iz progonstva mogu rješavati brzinu postavljanju cijevi jer je to posao onih kojima građani uporno daju povjerenje. Nikada nisam trošio mastilo na lako rješive već na krupne probleme i velike sistemske pljačke, i ne znam što bih se udaljen stotine kilometara bavio stvarima koje lako mogu riješiti dvorski mediji, koji svakako ne rade ništa osim što Luku i svitu prate od spavaće sobe do kabineta i nazad.
Drago mi je kad vidim i osjetim velikih strah u očima domaćih okupatora i moćnika u Trebinju i Hercegovini, koji svakog jutra strijepe čija će šema i firma da se demistifikuje na mom blogu, i što čak i prvi policajac Hercegovine g-din Luketa otvoreno pred novinarima prijeti da će se obračunati sa mnom. Nestrpljivo čekam konačan obračun, a ako sam ja i dalje jedini i najveći problem Hercegovine onda će se on vrlo lako i brzo riješiti.
Psi laju, a karavani prolaze.
Nebojša Vukanović
