Privođenja nekad i sad

Historia est magister vitae! Istorija je učiteljica života, ali mi Srbi nažalost slabo poznajemo svoju nacionalnu istoriju, i i zbog toga često ponavljamo iste greške. Vrijeme „Informbiroa“ ostalo je zapamćeno ne po napetosti i tenzijama sa SSSR-om, Staljinom i prijetnjama sa istoka, već po hapšenjima i progonu hiljada nedužnih koji su izgubili život ili završili na Golom otoku i drugim kazamatima samo zato što ih je neko lažno prijavio da su slušali Radio Moskvu ili pominjali Staljina.

Mnogi imućniji seljaci su završili u zatvoru jer nisu željeli da daju svoju zemlju i imetak u zadruge. Jednog seljaka iz Popovog polja zloglasna UDBA je hapsila dva puta u godini dana, prvi put jer je branio svoju zemlju od otimanja, a drugi put zbog kobile!? Naime neposredno nakon izlaska iz zatvora seljak je prenosio drva na staroj kobili, koju je zvao Jovanka, i koja nije mogla da vuče veliki teret. Ljut što je preko noći postao sirotinja, seljak je putem udarao u slabine pretovarenu kobilu i uporno ponavljao „Hajde Jovanka, vuci Jovanka crkla dabogda..“ Neko od seoskih špijuna je to prijavio UDBI, aludirajući da je seljak staru kobilu nazvao po drugarici Jovanki, potonjoj ženi druga Tita, sa namjerom da povrijedi prvu damu Jugoslavije. Seljak opet završio u okovima, a kada su komšije pitale njegovu suprugušta šta je bilo ona je lakonski odgovorila – „ne znam, valjda je nešto ružno govorio kobili“.                                                                                                           

Gledajući kako policija dva puta u samo dva dana privodu mog kolegu, prijatelja, zemljaka i saborca Miljana Kovača, prisjetio sam se stare kobile Jovanke iz Popovog polja i brojnih drugih anegdota o UDBI, Informbirou, zastrašivanjima, masovnim hapšenjima svih onih koje su komunisti smatrali neprijateljima sistema. Nažalost istorija se ponavlja, i polako se ponovo vraćaju olovna vremena kožnih kaputa, jednoumlja, tortura, i brkatih službenika strogog pogleda koji privode neposlušne građane. To nije veliko iznenađenje ako se im u vidu da se na čelu režima nalaze mnogi stari kadrovi i rukovodioci UDBE. Miljan Kovač reaguje srcem, i svojim iskrenim emocijama i prkošenjem osvjetljava obraz mnogih Nevesinjaca i Hercegovaca, koji nisu dostojni nasljednici svojih predaka jer uporno ćute i trpe nepravdu, i nemaju snage i hrabrosti da se otvoreno suprostave lažima, nasilju, nepravdama i nakaradnom sistemu.                   

Prije 20-ak godina svi smo mislili da je prošlo vrijeme jednoumlja i straha, lažnih vođa i i totalitarizma, i da se više nikada više neće ponoviti život u stalnom strahu od kazne, gubitka posla ili privođenja zbog izgovorene jedne riječi ili rečenice. Nažalost u Trebinju i Hercegovini, a vjerujem i u ostalim djelovima porobljene Srpske od Milića do Bakinaca, strah u narodu trenutno je veći nego 1948. godine. Ljudi u svojim kućama tiho šapuću i krišom čitaju pojedine tekstove iz straha da ih ne primijete Lukine skutonoše i jezuiti. Mnogi se svjesno distanciraju i izbjegavaju da me pozdrave na ulici, bojeći se da će tako imati neku neprijatnost i biti osumnjičeni za saradnju sa „narodnim neprijateljom“.

Ogroman pritisak na građane, medijska tortura RTRS-a i ostalih režimskih medija, privođenja, saslušanja, montirani sudski sporovi i razni drugi oblici zastrašivanja samo pokazuju da je režim ušao u poslednju terminalnu fazu raspadanja, i da je pitanje dana kada će se urušiti kao kula od karata.

Očekujem da će današnji masovni skup na TrguKrajine i dolazak više hiljada građana koji traže Pravdu za Davida, i pravdu za sve druge nevine žrtve nakaradnog sistema, razbiti strah i označiti početak rađanja svjetlosti i slobode koji će ponovo obasjati ponižene, obespravljene i potlačene, i povratiti vjeru u izgradnju pravednijeg i boljeg društva za sve, a ne samo privilegovane.

 

Nebojša Vukanović