Pritisak i povlačenje Vučića pred studentima

Da su bunt i protesti najbolji način da se izvrši pritisak na moćnike i obuzda bahata vlast pokazuju studenti u Beogradu i Novom Sadu. Iako studenti nisu ni blizu složni, jaki i organizovani kao 1968. godine, opet je bilo dovoljno da izađu na ulicu, krenu od Studentskog grada i Novog Beograda prema centru srpske prijestonice pa da Vučić počne da se povlači i ispunjava njihove zahtjeve, odustaje od odluka koje je donio samo par sati ranije. Naravno da Vučić, kao i Tito, pokušava da dobije na vremenu i napravi trenutni ustupak dok Služba ne odradi posao i ne razbije grupaciju, a potom se obračuna sa neistomišljenicima.

Šteta je što se mladi i studenti  uglavnom pasivni, inertni, nezainteresovani za stanje u društvu, i što se lakše prepuste matici i uklope u nakaradni sistem umjesto da se bore za bolje i pravednije društvo. To se prije svega odnosi na mlade i studente u Republici Srpskoj, koji bi bar malo trebali da se ugledaju na kolege u Srbiji. Većina studentskih organizacija u Srpskoj samo su ekspozitura, produžena ruka i filijala političkih stranaka na vlasti, a lažne studentske vođe poslušnici i marionete moćnika na vlasti. Zbog toga nema nikakvog bunta i otpora, a umjesto da budu avangarda i nosioci prijeko potrebnih promjena, studentske vođe u Srpskoj su perjanice i čelične pesnice režima. Dobar dio odgovornosti je i na profesorima, koji uglavnom ćute ili za malu sinekuru i funkciju izdaju profesiju i truju mlade svojim sramnim ponašanjem i primjerom.

Teško je očekivati ozdravljenje i krupne promjene sve dok se mladi ne pokrenu, umjesto poslušne amorfne mase postanu pokretačka masa i nosioci promjena. Za to su važni slobodni mediji, koji šire svijest, te profesori i akademska zajednica koja umjesto slijepe poslušnosti i ćutanja pruža otpor ludilu.

 

Nebojša Vukanović