Pretvara li se Srpska u koloniju

colonialism.jpg

Pretvara li se Srpska u koloniju

 

   8:15, 25 Novembar, 2011 Piše: Nebojša Vukanović

    Uzeti što više nepovoljnih kredita i zajmova, povećati spoljni dug i uvoz, a smanjiti proizvodnju i izvoz, uništiti privredu… To su samo neki od koraka koje preduzima Vlada na putu u propast, a, po mnogima, završni čin tragedije je prodaja i predaja prirodnih resursa i potencijala u vlasništvo velikih multinacionalnih kompanija. Država formalno možda i može ostati nezavisna, kao što je to trenutno slučaj sa Grčkom i još nekim zemljama, ali pretvorena u koloniju savremenog tipa. Svjedoci smo da se iz dana u dan situacija u Republici Srpskoj pogoršava, da osim oligarha i tajkuna narod živi sve teže. Snovi o razvoju, napretku, stabilnosti boljeg i stabilnijeg entiteta, kojima smo prije pet godina bili zasuti, sada su se odjednom raspršili. Prosto je nevjerovatno da je aktuelna Vlada kontinuiteta za pet godina potrošila više od milijardu i po maraka dobijenih od privatizacije Telekoma Srpske i naftne industrije, da smo uzeli više od milijardu maraka novih kredita, a da sa tim silnim novcima, osim zgrade Vlade, ništa vrijedno nismo uspjeli da sagradimo. Kako je moguće da danas nemamo nijedan završen autoput, nijednu novu hidro ili termo elektranu, nijednu veću i značajniju fabriku i proizvodni pogon…

    Nemamo čak ni novi magistralni put koji bi povezao opštine u Republici Srpskoj. Pa gdje su nam i kako nestali ti silni novci, i da li je moguće da su politička elita i tajkuni potrošili milijarde i dobar dio stavili u džep, postavljajući predizborne kandelabere, gradsku rasvjetu, mostove, tunele, asfaltirajući lokalne puteve… Novaca polako nestaje, do kredita je sve teže doći i sve su nepovoljniji, pa nakon prodaje najznačajnijih i najprofitabilnijih preduzeća na red polako dolazi i rasprodaja prirodnih resursa. Iako su Narodna skupština i Vlada donijeli odluku da se do 2030. godine ne mogu prodavati Elektroprivreda i njena zavisna preduzeća, 2008. godine potpisan je sporni Ugovor sa ČEZ-om, po kojem je nacionalna češka kompanija trebalo da postane većinski vlasnik 51% akcija Rudnika i termoelektrane Gacko, najvećeg proizvođača struje u Republici Srpskoj. Pored ustupanja ogromnih nalazišta uglja u okolini Gacka, Vlada se obavezala da će ispuniti i stroge kvote o emisiji CO2 u atmosferu te po tržišnim cijenama otkupiti svu proizvedenu struju u postojećem i novom bloku termoelektrane koji nikada nije sagrađen. Uprkos hiljadama narandžastih balona, narodnom veselju, iću, piću i kamenu temeljcu koji je Predsjednik Milorad Dodik položio u Gacku, „posao vijeka” je propao, a Vlada sada strijepi kakvi će biti rezultati arbitraže između ČEZ-a i EPRS pred međunarodnim sudom u Beču, i da li ćemo morati da platimo 60.000.000 maraka odštete Česima jer nismo ispunili obaveze iz Ugovora.

    Posao vijeka, kako su neuspješnu saradnju sa ČEZ-om nazivali političari, doživio je fijasko jer su pregovore daleko od očiju javnosti vodili nedorasli laici, a iz velikih grešaka nažalost mi nismo mnogo toga naučili. Umjesto da stradaju pravi krivci, kola su se slomila na naprasno razboljelom ministru Rajku Ubiparipu, koji se pred gnjevom predsjednika povukao sa političke scene, a ostali akteri nastavili su po starom. Vlada Republike Srpske ponovo je iza leđa javnosti objavila poziv inostranim investitorima da kroz koncesiju grade više hidroelektrana na rijeci Drini i da, kao i u Gacku, sa 51% akcija postanu većinski vlasnici objekata. Ekonomski analitičar Aleksa Milojević smatra da se radi o velikoj pljački i pokušaju privatizacije elektro-energetskog sistema na mala vrata. „Zamislite da neki poljoprivrednik ima veoma plodnu njivu pored rijeke, i da on ustupa komšiji 51% vlasništva nad njivom kako bi zajedno sadili kukuruze, i da nakon žetve i zajedničkog rada komšija pokupi sav rod. Ovo što Vlada radi je ekonomska izdaja, i neko mora za ovo da odgovara. Ustupanje Drine, koja je najatraktivnija i najisplativija investicija trenutno u Evropi, i ostalih naših prirodnih resursa kroz davanje trajne koncesije strancima je nezakonit i kriminalan akt za koji će neko nekada morati da odgovara. Brojne studije i ispitivanja kažu da bi izgradnja četiri hidroelektrane koštala oko 800.000.000 maraka, a investicija bi se prodajom struje isplatila za deset godina. Izdajnička Vlada koja sada upravlja Republikom Srpskom zarad sitnih interesa nastoji da rasproda sva naša prirodna bogatstva i pretvori nas u robove koji će da žive u koloniji.

    Ako rasprodamo naša bogatstva i ustupimo ih stranim kompanijama onda nikada nećemo moći vratiti nagomilane dugove u koje su nas uvukli i postaćemo obespravljeni robovi na svojoj zemlji. Ovdje se radi o privatizaciji Elektroprivrede Republike Srpske na mala vrata, a Vlada želi da iskoristi ćutanje javnosti i neslobodu medija kako bi dodatno unazadila narod. Koncesije su karakteristične za Afriku koja je poznata po velikim prirodnim bogatstvima sa jedne, ali i siromaštvu i gladi stanovništva sa druge strane, i to je najbolji pokazatelj gdje nas aktuelna vlada vodi svojom pogrešnom politikom.” Resorni ministar energetike Željko Kovačević nedavno je pokušao da odgovori na optužbe koje smatra neutemeljenim, i kaže da bi saradnja sa stranim kompanijama bila od velike koristi za Republiku Srpsku, jer bismo naučili kako s rukovodi elektro-energetskim sistemom. „Ne radi se ovdje ni o kakvom pokušaju privatizacije Elektroprivrede Republike Srpske već nastojanjima da unaprijedimo naš elektro-energetski sistem.

   Mi smo raspisali javni poziv na koji su se prijavile tri velike svjetske kompanije, a benefiti su osim velikih količina struje i strateške i političke i finansije prirode, ali i dobijanje iskustva u upravljanju ovim resursom od velikih partnera i poznatih imena koji treba da dođu ovdje i koriste ovaj resurs na način na koji to rade i u svojoj zemlji. Mi nemamo vlastitih sredstava da gradimo tako velike objekte kao što su hidroelektrane na Drini, i partnerski odnos sa velikim kompanijama kroz davanje koncesija je najbolje rješenje.” I predsjednik Srpske Milorad Dodik tvrdi da se uprkos kritikama ekonomista i stručnjaka neće odustati od izgradnje hidroelektrana na način koji je Vlada ranije planirala. „To pričaju neznalice, i to su gluposti koje ne želim ni da komentarišem. Neki lokalni političari i ekonomisti u svemu vide crne i loše stvari i svojim istupima u javnosti i djelovanjem pokušavaju da nam naruše odnose i saradnju sa partnerima koji su spremni i voljni da investiraju u Republiku Srpsku. Ne radi se ovdje ni o kakvoj privatizaciji na mala vrata, i mi nećemo odustati od projekata uprkos negodovanju koje dolazi od pojedinaca.” Vlada priznaje da nema sredstava da gradi objekte, ali bi se naši ministri i političari trebali zapitati kako su njihovi prethodnici sagradili sistem HE na Drini, HE na Vrbasu, HE Višegrad, termoelektrane u Gacku i Ugljeviku i druge objekte u kojima su uhljebljenje našli njihovi poslušni partijski sljedbenici.

     Ako je aktuelna Vlada kontuniteta po dolasku na vlast 2006. godine zatekla višak novaca i suficit budžeta od 90.000.000 maraka, a potom dobila i 1.500.000.000 maraka od privatizacije, zar nije bilo logično očekivati da se bar polovina tih sredstava uloži u kapitalne investicije i izgradnju hidroelektrane Foča, Sutjeska, niska Buk Bijela i Paunci. Tako bi se uposlilo na hiljade građevinskih radnika i sva građevinska operativa Srpske, krizu bismo daleko manje osjetili i lakše prebrodili, a nakon puštanja u rad, investicija bi se otplatila za nekoliko decenija. Bez zajmova i kredita, došli bismo do obrtnih sredstava sa kojima bi se mogao kasnije završiti sistem Gornjih horizonata na Trebišnjici ili novi blokovi u termoelektranama Gacko i Ugljevik, i sve u krug, dok ne iskoristimo sve energetske potencijale kojima obilujemo. Više puta uvećana proizvodnja struje bila bi garant ekonomske stabilnosti i opstanka Republike Srpske i njenog stanovništva. Ipak, umjesto hidro i termo-elektrana i nekoliko hiljada sigurnih i proizvodnih radnih mjesta, mi smo naše vrijedne i sposobne ministre nagradili velelepnom zgradom Vlade vrijednom više od 200 000 000 maraka, a sa 10 000 000 smo zgradu Hipotekarne banke pretvorili u palatu predsjednika. Još barem jedna mlijarda je nestala, a da danas ni najvećim naprezanjem ne možemo da vidimo gdje i kako.

    Nakon smrti predsjednika Milana Jelića, šef njegovog kabineta i kabineta predsjednika Kuzmanovića, Mirko Stojić, osuđen je na kaznu zatvora zbog pronevjere novaca namijenjenih za rekonstrukciju i opremanje palate predsjednika Republike Srpske. Na taj način i zvanično smo saznali gdje je i kako završio bar manji dio naših sredstava koje smo povjerili ministrima i političarima na racionalno upravljanje. Ostale tajne o stotinama miliona maraka i drugim velikim brojkama mogli bi saznati u neko dogledno, nadajmo se skorije vrijeme, a možda tako saznamo i da li smo na putu da postanemo nečija kolonija. Ako se osvrnemo i pogledamo kako živi većina stanovništva, čini mi se da smo to davno postali, ali nas niko o tome još uvijek zvanično nije obavijestio.