palpal

Predsjednik Dodik počasni građanin opustošenog grada

dodik i vladika na svecanoj sjednici.jpg

Predsjednik-počasni građanin opustošenog grada

   Autor: Nebojša Vukanović Objavljeno: 17.11.2011 u 07:59

    Na svečanoj sjednici skupštine opštine, održanoj povodom dana oslobođenja Trebinja u Prvom svjetskom ratu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dobio je najveće opštinsko priznanje, Plaketu grada, te titulu počasnog građanina Trebinja. Predlagač, načelnik Dobroslav Ćuk, između ostalog je zahvalio Predsjedniku što je još kao premijer pomogao izgradnju dijela južne obilaznice duge oko dva kilometra, asfaltiranju nekoliko ulica, te završetku „Mandićeve“ zgrade, koju je poznati biznismen prije sedam godina u saradnji sa Eparhijom počeo, pa nakon prodaje stanova prestao da gradi. Načelnikov prijedlog jednoglasno su kao idolopoklonci prihvatili i podržali odbornici lokalnog parlamenta, a niko nije znao da kaže čime je predsjednik zaslužio velike počasti i priznanja. „Predsjednik je veliki prijatelj našeg grada, više puta je rekao da mu je Trebinje uz rodne Laktaše najmiliji grad u Republici Srpskoj, a to je i dokazao kada je za samo nekoliko mjeseci kao premijer čak 13 puta došao u naš grad. Odbornici su jednoglasno donijeli odluku i to je dobro, ali mi je žao što neki odbornici nisu glasali, jer im je predsjednik puno valjao i nije red da mu se zahvale na ovakav način“, istakao je Ćuk, aludirajući na preostale opozicione odbornike koji su tokom glasanja bilo bojažljivo suzdržani.

    Sama sjednica i ceremonija dodjele visokih priznanja bila je svečana, a u velikoj Sali okupilo se svo ljudstvo i tehnika koju grad ima. Tek na svečanoj sjednici sam vidio koliko imamo javnih preduzeća i direktora, kako uz izvještačene osmjehe i burne aplauze oni znaju biti šarmantni. Javni sektor, agencije i preduzeća su nam još snažni, čim svi direktori i rukovodioci ne mogu da stanu u veliku salu. Predsjednik se biranim, prigodnim i na momente, kako sam priznaje, dirljivim riječima zahvalio svojim podanicima na velikim priznanjima, ali ni on nije znao da kaže da li je i čime zaslužio visoka priznanja i počasti. Po dolasku na vlast početkom 2006. godine, predsjednik je Trebinju obećao izgradnju međunarodnog aerodroma na Zubcima vrijednog 180 000 000 maraka, brze pruge od Nikšića preko Trebinja do Čapljine, istočnu obilaznicu, turistički kompleks „Trebinjeresort“ za 20 000 turista, hotele, kazina, golf terene, nove proizvodne pogone i radna mjesta… jednom riječju blagostanje i sigurnost življenja u prijestonici kulture, sporta i turizma. Nijedno veliko i u više navrata ponovljeno obećanje nije ispunjeno, a umjesto otvaranja novih, zatvorena su brojna preduzeća, a broj nezaposlenih je tokom predsjednikove vlasti udvostručen i dostigao brojku od 5 000.

    Ni bezbjednost nam nije na zadovoljavajućem nivou, a o tome govore brojni napadi i zapaljeni automobili, na smrt pretučeni turisti i gosti… Umjesto pojašnjenja, počasni građanin nam je grubo odgovorio da ti objekti nisu sagrađeni samo u našoj glavi, te da je bitno da mi neposlušni novinari radimo, a za narod ne treba da pitamo i brinemo. Uz oca nacije prekodrinskih Srba, velike počasti i Povelju grada dobio je i hercegovački vladika Grigorije, koji je nakon višegodišnjih sukoba sa Dodikom, po njegovom dolasku na vlast 2006. godine, ipak zaboravio teške riječi i optužbe i sa predsjednikom postao dio dobro uigranog tandema . „Imam čast da najavim našeg dragog gosta, velikog Hercegovca i prijatelja ove regije. Ne mjeri se veličina grada po broju stanovnika već po kvalitetu ljudi koji iz njih dolaze, i zato znamo da Njujork, London i Čikago nisu veći od Laktaša koji su nam dali Milorada Dodika“, sjetih se biranih riječi kojima je vladika pred velikim brojem okupljenih na slavu grada Preobraženje Gospodnje uoči opštih izbora 2006. godine dočekao premijera na Trgu slobode u Trebinju.

    U međuvremenu, vladika i počasni građanin imali su više unosnih poslova i dobru saradnju, ali je na poslednjem prijemu duhovni pastir Hercegovine, kako ga u obrazloženju prijedloga nazva načelnik opštine, bio dosta umjereniji i škrtiji na riječima. „Ja ovu nagradu prihvatam ne kao ličnu, već kao priznanje Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi uopšte, koja je u ratnom i poratnom vremenu pomogla očuvanju i obnovi duhovnosti našeg naroda. Predsjednik Dodik je dosta pomagao Hercegovini, ali mora da zna da Hercegovci nisu naivni, i da će kao protivuslugu sada tražiti da više pomogne razvoj i napredak naše regije“. Ne znam da li su Hercegovci naivni, ali je sigurno da su njihovi politički predstavnici veliki poltroni i podanici koji nemaju nikakav stav već poslušno i bez pogovora slušaju šta im kaže „šef“ (kako ga i sami od milošta zovu“) iz Laktaša. Podaništvo je tako veliko da se ne sluša samo veliki šef, već i drugi zvaničnici i moćnici iz Laktaša. Tako je uz Predsjednika Povelju grada dobila i Branislava Milekić, direktorica Elektroprivrede Republike Srpske. Čini mi se da je bilo i najrealnije očekivati da direktorica iz Laktaša, na privremenom i povremenom radu u Trebinju, dobije najveću nagradu.

    Gotovo svi odbornici vladajuće stranke i članovi njihovih porodica rade u Elektroprivredi i zavisnim preduzećima, primaju dobre plate i naknade, pa je bio red da joj se zahvale na sebi svojstven način. Ipak, ako ćute političari, građani su brojnim negativnim komentarima na lokalnim portalima kazali šta misle o počasnom građaninu, tandemu, Vladi i počastima kojima vlast pokušava da prikrije sumornu stvarnost. Pitamo li se nekada ima li bahatost, arogantnost i licemjere naših političara granice. Da li je asfaltiranje nekoliko ulica, završetak zgrade, uz more neispunjenih obećanja i katastrafalnu privrednu, bezbjednosnu i ekonomsku situaciju, dovoljno za titule, počasti, povelje… Vrijeđaju li i potcjenjuju li političari toliko našu inteligenciju i smatraju li da će njihove jeftine komedije i predstave ubijediti narod da ne živi loše i primorati ga da zaboravi surovu stvarnost i realnost? Milorad Dodik iskoristio je posjetu Trebinju da dan ranije obiđe radove na tek probijenom tunelu Čemerno i pohvali se velikim uspjesima, zaboravljajući pri tom da su prije tri godine dvorska firma „Integral-inženjering“ i njen gazda Slobodan Stanković obećali da će do septembra ove godine završiti cijelu dionicu puta, a ne probiti jedan tunel.

     Starije sugrađane dolazak Predsjednika podsjetio je na neka stara i davno prošla dobra vremena kada je nakon otvaranja saobraćajnice Gacko – Foča i otvaranja spomenika na Sutjesci, Josip Broz došao u Trebinje i za kratko vrijeme otvorio tek sagrađene Hidroelektrane na Trebišnjici, Industriju alata, gradski most i spomenik borcima NOB-a. Iako je bestijalnom pljačkom privreda gotovo uništena, u tim firmama i danas radi nekoliko hiljada radnika, a porediti Titove zasluge i počasti sa par uličica i „Mandićevom“ zgradom, bilo bi neprilično. Razlike među ovim vođama, njihovim zaslugama i rezultatima su daleko značajnije nego sličnosti.

     P.S. Predsjednika je poslednjih dana baš krenulo, naročito na istoku. Tako je u Višegradu, iz ruku kozačkog atamana i ruskog generala Aleksandra Pavloviča, Predsjednik dobio Orden prvog stepena za zasluge pred otadžbinom i kozaštvom. Predsjednik je postao počasni kozak i general pukovnik bez vojske, ali se bojim da sada ne dođe u sukob sa svojim prijateljem i utemeljivačem Božidarom Vučurevićem, koji je ranije u Rusiji dobio počasti i postao kozak. Dva đenerala i kozaka bez vojske su puno na ovako mali narod i državu, zbog toga predlažem da Predsjednik ostane đeneral kopnenih snaga, a da Božidar preuzme mornaricu i postane pomorski kozak, jer je još davno poželio da dobije primorje od Molunta do Petijevića u Konavlima. Šteta što Tuđman izigra „džentlmenski sporazum“ sa Karadžićem, danas bi problem naših kozaka i vojvoda lako bio riješen.