palpal

Pravosudna (ne)pravda

pravosud.jpg

Pravosudna (ne)pravda

Justicia est fundamentum regnorum – pravda i pravo su osnova svakog carstva i države. Ovaj natpis vijekovima je stajao na ulaska u Bečki dvor dinastije Hasburgovaca, i sve uređene i razvijene zemlje svijeta u istoriji vodile su maksimom da bez pravde, vladavine prava i jednakopravnosti svih građana pred sudovima i zakonom nema uređenog društva i države.

Iako je formalno vlast u državama nastalim raspodom bivše Jugoslavije podijeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, političke „elite“ na vlasti podredile su i stavile pod svoju kontrolu pravosuđe kako bi se zaštitili od procesuiranja i odgovornosti za brojne zloupotrebe. To je osnovni razlog zašto pravosuđe ne funkcioniše, zbog čega političari i tajkuni nikada ne odgovaraju za velike zloupotrebe i ogromno bogatstvo koje su stekli sumnjivim poslovima i kriminalnom privatizacijom društvenih preduzeća, koja su uglavnom uništena a država i narod dovedeni do prosjačkog štapa. Pojedini političari i moćnici su iznad države i sistema, i trenutno nekažnjeno mogu da rade šta hoće jer ih štiti nakaradni sistem koji su samo uspostavili.

Svoju apsolutnu kontrolu nad pravosuđem moćnici pokazuju i tokom montiranih sudskih procesa koje vode protiv novinara, medija, disidenata i opozicionih lidera koji u javnosti otvoreno govore o njihovim zloupotrebama, sprezi vlasti i kriminala. Moćnici tuže neposlušne tražeći novčanu naknadu za navodne duševne bolove, a cilj je da se izvrši pritisak i dodatno zaplaše građani. Primjera ovakvog ponašanja u regionu je mnogo. Lidija Đukanović, sestra Mila Đukanovića, vodi sudski spor protiv podgoričkog lista „Dan“ zbog prenošenja tekstova o problematičnoj prodaji crnogorskog Telekoma. Ministar unutrašnjih poslova Srbije, desna ruka budućeg srpskog predsjednika Nebojša Stefanović, tužio je „NIN“ zbog pisanja o fantomima koji su porušili Savamalu, dok je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik najavio da će građane častiti pečenim volom od novaca koje je dobio u namještenim sudskim procesima protiv pojedinih novinara i opozicionih lidera.

Jak uticaj na pravosudni sistem ima tajna policija i ostaci stare jugoslavenske Državne bezbjednosti. Od ranije je poznato da su mnoge sudije i tužioci bili saradnici DB-a, da su po zadatku postavljeni na pozicije glavnog tužioca ili predsjednika suda, i da je bivša država upravo preko kontrolisanih sudija i tužioca, koji su radili za Službu, kontrolisala pravosudni sistem. Svaki važniji predmet bio mi usmjeren u „prave ruke“, i koristio bi se za ucjenjivanje ili rušenje određenih kadrova, zavisno od trenutnog interesa političara i moćnika. Mnogi kadrovi do danas su ostali i vode glavnu riječ u pravosuđu. Zbog toga bi za mnoge države koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije bilo veoma važno i korisno kada bi sprovele lustracija, a društvo se tako oslobodilo od potrošenih kadrova i ostataka stare Službe državne bezbjednosti.

Selektivna pravda je pogubna, i zbog nje su nažalost mnogi nedužni završili u zatvoru zbog sitnih prestupa, izjava ili podmetanja, dok krupni kriminalci sa političkom zaštitom nikada ne odgovaraju za svoja zlodjela.

Bez pravne države koja funkcioniše i štiti svoje građane nema uređenog društva i razvoja, i loš rad pravosudnog sistema jedan je od uzroka trenutne loše situcije u cijelom regionu, koje nažalost uprkos otvaranju poglavlja i pregovorima o punopravnom članstvu sve više zaostaje za zemljama Evropske Unije. Zarobljena partijska država i nefunkcionalni pravosudni sistem dovode do negativne selekcije u društvu, i razlog što su mladi, obrazovani i najsposobniji sve masovnije odlaze u inostranstvo jer na ovim prostorima ne mogu dobiti priliku da pokažu svoje znanje i sposobnosti.

Istinska reforma pravosuđa i uspostavljanje pravne države je osnovni preduslov za početak dugotrajnog procesa oporavka društva. Tek kada tajkuni, moćnici i korumpirani političari na vrhu sistema izgube oreol zaštite, budu procesuirani i dobiju zaslužene kazne, znaćemo da je pravosuđe postalo nezavisno i da je pravna država počela da funkcioniše.

Nebojša Vukanović
Tekst objavljen u listu Dan iz Podgorice