Posrbica Dževad Miletov – Sonja Biserko Republike Srpske
Poturice su uvijek bile gore od pravih Turaka. Oni su stalno morali da se dokazuju, i da se ističu kako bi pokazali da su veći Turci od samog sultana. Srbi su imali tu nesreću da su kroz istoriju imali puno izroda koji su se turčili, hrvatčili, crnogorčili, evropčili… Zbog toga sam posebno prezirao moderne poturice poput Sonje Biserko, Nataše Kandić, Filipa Švarma (alijas Damira Kalambera koji je čak promijenio ime kako bi se u potpunosti odrekao svojih krajiških korjena. Po sindromu oceubice, kao kada Cigo` postane bogat i slavan, pa prvo ubije svoga oca da se ne zna od koga je potekao)
Naš predsjednik po mnogo čemu je jedinstven, pa mu je tako pošlo za rukom da kroz lik Dževada Harisovog Galijaševića napravi posrbicu, Sonju Biserko Republike Srpske. Ovaj bivši borac Armije BiH i nekada bliski saradnik Harisa Silajdžića nije dobio u Federaciji ono što je očekivao, ali je naš vispreni predsjednik očito bio široke ruke. Njegovo gostovanje na ATV-u suvišno je komentarisati, jer toliko poltronisanja i javnog samoponižavanja odavno nismo vidjeli. Iako se predstavlja kao neki ekspert za kriminal i terorizam, Dževad smatra da je Srpska bolja i uređenija od Švajcarske, i svaki napad na njenog predsjednika ujedno je i napad na pijemont Srpstva (kako ova posrbica nazva našu otadžbinu i osta živ). Njegov bivši sabrat i borac protiv kriminala i terorizma Darko Trifunović izbjegao je da ukrsti argumente u direktnom duelu, što najbolje govori o kakvom se timu i ljudima radi. Očito je da su mentori njihovih istraživačkih projekata međusobno suprostavljeni, pa su i trojica „stručnjaka“ morali kreativno da se raziđu.
O posrbici Dževadu i njegovoj praznoj i neargumentovanoj priči suludo je trošiti papir i riječi, ali me zabrinjava predsjednik Pijemonta Srpstva. Na šta nam spade kukavno i napćeno srpstvo ako su Dževad Harisov Galijašević i Emir Nemanja Kusturica postali najveći zaštitnici Oca nacije. Nakon što ga je duhovno preobratio i prosvijetlio episkop zahumsko- hercegovački i primorski, Nemanju Neimara Višegradskog i nekako mogu da razumijem, ali teško da je i u najluđim snovima neko mogao pomisliti da će Dževad Galijašević braniti Srpsku i srpstvo od napada Srba „izdajnika“!
Vrijeme će sigurno pokazati da su Miletovi medijski savjetnici najodgovorniji za krah njegove popularnosti jer nisu znali da rade svoj posao. Tokom mandata Mile je u medije upumpao desetine miliona maraka pokušavajući da stvori kult ličnosti, ali je pretjerivanje poltrona dalo suprotan efekat. Da su kupljeni mediji i novinari znali da odglume nekakvu objektivnost, da su Mileta i njegove saradnike fiktivno napadali i konstruisali afere tamo gdje su najčvršći vjerovatno bi i danas imali uticaj na neprosvjećeniji dio nacije i glasača. Ovako su dvorski mediji izgubili svaki ugled i uticaj na javno mijenje, i milioni koji se u njih ulažu nemaju gotovo nikakav efekat.
Tako je i sa nesrećnim Dževadom. Da nije kao papagaj uporno ponavljao otrcanu priču Rajka Vasića, Željke Cvijanović i Mirjane Kusmuk, da je priznao da i kod nas ima bar malo kriminala i korupcije te da tobož otuđeni pojedinci to rade iza Miletovih leđa i očiju, možda bi nekog i ubijedio u svoju priču. Ovako ma koliko koštao, projekat istraživanja selafijske i vehabijske zajednice u Donjoj Maoči i Bosni i Hercegovini neće dati očekivan rezultat.
Nebojša Vukanović
