Poltroni i ulizice nekad i sad

Kad je drug Stari početkom 1980. godine otišao na liječenje u Klinički centar u Ljubljanu, cijela Jugoslavija je bila na nogama, zabrinuta za zdravlje Oca nacije, vladala je određena vrsta vanrednog stanja. Iz cijele zemlje stizala su pisma i telegrami podrške, koje su uglavnom pisali drugovi iz Komiteta, sa željom da drug Tito što prije ozdravi, a pisali su i svjetski državnici, od Kartera i Brežnjeva do pukovnika Gadafija, Čaušeskog i Sadama Huseina. Vijesti i dnevnici počinjali su Saopštenjima ljekarskog Konzilijuma o zdravlju maršala, a kada mu je u januaru 1980. amputirana noga preko radio stanica danima je emitovana tužna muzika, koja je nagovještavala krajnji ishod.

Iz Amerike u Ljubljanu je došao čuveni kardio-hirurg Majk Debejki, dok su Rusi poslali doktora Marata Knjazeva, ali operacija krvnih sudova je izvršena sa zakašnjenjem pa je noga morala da se amputira. Poslednji zvaničan susret Tito je imao u bolnici na Savin dan 27-og januara 1979.  sa svemoćnim generalom Nikolom Ljubičićem, tada saveznim sekretarom ili ministrom odbrane.

Tito mu se požalio kako je loše jer je izgubio nogu a general Ljubičić na to mu je odgovorio da je odlično, da ima ljepšu boju lica i bolje izgleda od njega, da će ga nadživjeti i vratiti se obavezama, ostajući do poslednjeg dana lojalan i vjeran poltron, ali se stanje naglo pogoršalo 28-og januara, otkazali su iznenada bubrezi pa pluća, Tito je pao u komu iz koje se nije budio do smrti 4-og maja 1980. godine u 15.05 časova.

Prošlo je 40 godina od smrti druga Tita, al se malo toga promijenilo u podaničkom mentalitetu ovih prostora, osim što od Vardara do Triglava više nema ni D od državnika koji ima neki ugled u svijetu, kakav je nekada imao Drug Stari. Sadašnji drug, komesar i prvi čovjek Partije posle izbijanja afere „ikona“, slučajno ili ne, sklonio se iz javnosti imotišao na liječenje u Klinički centar Banjaluka zbog problema sa želudcem, hvala Bogu nije ništa ozbiljno, ali predstave u javnosti identično su režirane kao nekada sa Titom.

Partijski drugovi i saradnici ga obilaze i dolaze po instrukcije, telegrami podrške stižu sa svih strana, režimski mediji nas detaljno informišu o zdravlju predsjednika, iz Srbije stižu ljekari, umjesto Rusije i Amerike kao nekada, a spikeri čitaju pisma koja su Dodiku poslali državnici iz svijeta.

Digitalizacija i savremene tehnologije su ostavile traga i postavile nove standarde u ulizivanju, jer sad imaju društvene mreže gdje svaki član Partije može ostaviti komentar i pokazati svoju lojalnost i odanost. U vrijeme druga Tita nije bilo led-displeja i bilborda, koji su zamijenili telegrame podrške, pa su od Novog Grada do Trebinja ulizice iz Partije zakupile oglasni prostor i utrkuju se ko će napisati ljepšu rimu i stihove kako bi se dodvorili Ocu nacije, poželjeli ozdravljenje i brz oporavak. Neizostavna je doza lažnog srpstva i patriotizma, koja se često ubacuje u stihove, jer kad ne znaš šta ćeš u krizi samo se pozovi na odbranu napaćenog srpstva i ne može se pogriješiti!

 

 

 

Posebno je dirljiv i emotivan bio natpis, sa puno zareza i znakova interpunkcije, valjda da bi se naglasila poruka, na studentskoj sobi studentskog Kampusa u Banjaluci – „U pobjede nove leti, uz tebe su i studenti. Brz oporavak, predsjedniče!“ napisao je na sobi nekog poltrona i ulizice koji sebe naziva studentom, a sve je napisano po nalogu druga direktora Studentskog centra, koji očekuje novo napredovanje nakon lijepih stihova.

Mladi i studenti su nekada, do ovih potonjih vremena, bili buntovnici i avangarda, i jedina razlika između 1980. i 2020. je u činjenici da u Studentskom gradu u Beogradu nije bio izbačen nijedan transparent podrške Titu dok se liječio u Ljubljani, jer su se sjećali pendreka, milicije i 1968. godine, za razliku od današnje dekadentne generacije ulizica, egoista i poltrona, čast izuzecima, koja se vodi maksimom šuti i daj ti meni, briga me za druge i cjelokupnu propast društva.

Vladajuća partija sklopljena je kao interesna grupa u kojoj najveće ulizice i poltroni, koji su spremni da se najdublje uvuku pod kožu šefu Partije, dolaze na najvažnije pozicije zahvaljujući podaništvu i lojalnosti, a ne znanju i sposobnostima, pa me ne čudi što je Srpska išarana bilbordima sa besmislenim stihovima. Ne čudi me ni što su neke lažne studentske vođe, koje je instalirala Partija kako bi obavljali prljave poslove, pisali poruke na svojim sobama, al ne mogu da vjerujem da se niko drugi od studenata nije pobunio, kao nedavno sa pločom na Palama, javno istupio i rekao ovo je sramota, nemojte da je sramota kako pojedinci brukaju i ponižavaju studente!

Iako nemam pjesnički dar, na kraju ću i ja u pjesmičkom zanosu da dam mali doprinos i predložim stihove i poruku podrške, pa bi možda odgovarajući stih za brz oporavak predsjednika sa Pala i Romanije bio:

Uzeli smo tendere,

Velike i male,

Ozdravi nam predsjedniče,

Uz tebe su Pale

 

P.S. Situacija je slična u cijelom regionu, posebno u Crnoj Gori do poslednjih izbora, pa preporučujem da poglade skeč „buksovaca“ o svjetskom takmičenju u šurdulingu, koji umnogome podsjeća na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo.

 

Nebojša Vukanović