Pola pije pola Kusti daje

kusturica-i-dodik_f.jpg

Pola pije, pola Kusti daje

   Autor: Nebojša Vukanović Objavljeno: 25.01.2012 u 10:13

    Tako bi se u par riječi, najkraće i najpreciznije, mogla opisati odluka Skupštine akcionara Hidroelektrana na Trebišnjici o raspodjeli dobiti za 2010. godinu. Naime, poznati režiser dobio je 400.000 maraka, od ukupno 1 159 000 maraka koliko je HET rasporedio za humanitarne svrhe, sport i kulturu. Andrićgrad iz Višegrada dobio je 400 000 maraka, a Društvo za proizvodnju filma „Balkan film“ iz Kozarske Dubice još 100 000 maraka. Ovog ljeta, Kusturica je sa svojim drugarom vladikom Grigorijem došao na ideju i počeo realizaciju još jednog projekta, snimanje filma o pravoslavlju, a čelnici HET-a zdušno su odlučili da podrže i ovu naprednu inicijativu i snimanje filma koje je trajalo nekoliko dana. FK Leotar tradicionalno je dobio najveću sumu od 197 000 maraka, a iako je istovremeno predsjednik fudbalskog kluba i Skupštine akcioanara HET-a, Luka Petrović nije u sukobu interesa!? I ove godine Eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska dobila je značajna sredstva na četiri stavke, oko 50 000 maraka, a u HET se vjerovatno nisu pitali zašto Saborni hram u Trebinju i dalje nema ikonostas, iako je iz dobiti za 2009. za te namjene Eparhiji uplaćeno 50 000 maraka. Da je kod nas kultura veoma restezljiv i nedefinisan pojam govori i činjenica da je za projekat „elektronska sudnica u Banjaluci“ izdvojeno 20 000 maraka, pa ostaje da vidimo da li će se nakon završetka suđenja u večernjim časovima u banjalučkom sudu održavati i pozorišne predstave?

    HET nije jedino javno preduzeće koje je po naređenju „šefa“ izdvojilo značajna finansijska sredstva za gradnju kamenog Andrićevog grada u Višegradu, a pozamašne milionske sume, osim Vlade i opštine Višegrad, izdvojila je i Elektroprivreda Republike Srpske, Šume Srpske, HE Višegrad… Postavlja se pitanje ko od svega ima koristi, i zašto Vlada i javna preduzeća izdvajaju dvadesetak miliona maraka za projekat privatnog preduzetnika, pa makar on bio i Emir Kusturica. Vlada je za potrebe snimanja filma o višegradskoj ćupriji i jedinom našem nobelovcu sa Kusturičinom firmom „Lotika“ formirala zajedničko preduzeće u kome je režiser uložio svoje ime i ideju i postao većinski vlasnik 51% akcija, dok država treba da obezbjedi lokaciju i novac za gradnju Kamengrada i postane manjinski akcionar sa svega 49% akcija. Čudan odnos vlasništva koji nas podsjeća na INU i Ivu Sanadera, ali javnost treba da postavi pitanje kakav je ovdje interes društva, države, Vlade i građana, i zašto se ulažu milioni maraka u projekt u kome će neki privatnik biti većinski akcionar? Lijepo je to što će poznati režiser gradnjom Kamenog grada površine oko 15 000 m2 dobiti uslove za snimanje filma koji će, nadajmo se, promovisati našu kulturu u svijetu. Korisno je što će Višegrad i zaostali istočni dio Republike Srpske doći u priliku da napokon dobije neku investiciju i razvije turizam, ali je veliko pitanje zašto država jedan takav objekat daje na poklon uspješnom privatnom preduzetniku? Ko će ubirati prihode od ove investicije nakon završetka snimanja filma, koliko će nas poreske obveznike, turiste i posjetioce koštati obilazak Kamengrada, ko će uzimati prihode od prodaje suvenira, itd.

   Aktivnosti u Srbiji

   Učestala druženja predsjednika Milorada Dodika, vladike Grigorija i ostalih čelnika Republike Srpske sa poznatim režiserom daju nam odgovore na mnoga pitanja. Kusturica iza sebe već ima pozitivna i bogata iskustva u saradnji sa državnicima Srbije, pa je očito odlučio da svoj imidž i „patriotizam“ još jednom dobro naplati. Iako je nakon njegovog pada tvrdio da je bio neiskusan, Kusturica je tokom devedesetih imao veoma dobre i bliske odnose sa pokojnim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, a gradnjom kompleksa na Mokroj Gori režiser je materijalizovao dobru saradnju i sa bivšim srpskim premijerom Vojislavom Koštunicom. Kusturica je javno podržavao Koštunicu, govorio na mitinzima u Beogradu, a sa druge strane Vlada je Kusturici za potrebe snimanja filma „Život je čudo“ dodijelila kompleks na Mokroj Gori i omogućila njegovoj firmi da naplaćuje prolaz automobila kroz park prirode Mokra Gora.

   Aktivnosti u Crnoj Gori

   Emir Kusturica nije želio da zapostavi ni Crnu Goru, pa je 1998. godine za svega 150 000 maraka, u dogovoru sa vječitim Milom Đukanovićem, na najatraktivnijoj lokaciji u Herceg Novom, Škveru tik pored mora, kupio staru austrougarsku željezničku stanicu. Režiser je uz obećanje da će o Herceg Novom snimiti promotivni film najavio jedan od najambicioznijih kulturnih projekata u Crnoj Gori, izgradnju Doma kulture sa školom režije, bioskopom, galerijama, čitaonicom… „Dom kulture je pomalo ideja o utopijskom svijetu, a Herceg Novi i Mećavnik su interesantni zbog intenzivne razmjene energije i pameti, pa će komercijalna strana biti potisnuta u drugi plan“… skromno je tokom ceremonije otvaranja u Milovom prisustvu obećao Kusturica u septembru 2005 godine. "Nakon 13 godina od preuzimanja objekta stare Željezničke stanice na Škveru, Emir Kusturica, proslavljeni reditelj, nije ispunio svoje obećanje dato Herceg Novom. Naime, Novljani su, umjesto artpleksa "Aurora", koji je radio do prije tri godine, dobili istoimeni hotel, a umjesto škole filmske režije – ništa“, stoji u članku objavljenom u crnogorskom dnevnom listu Dan 10. avgusta 2011. godine. Obrazlažući zbog čega već gotovo tri godine ne radi njegov artpleks na Škveru, Kusturica je rekao, a kako prenosi pomenuti list: "U Herceg Novom kada pada kiša ljudi ne izlaze iz kuće, ne idu u kino". Kada je artpleks pompezno otvoren 2005. godine, svi su išli u iste te bioskope, navodi se, a kafana je bila puna, sve do 2008. godine, pa su stanovnici Herceg Novog ostali „zblanuti nad ovom i ovakvom izjavom, posebno kada je tako mudro skopčana sa vremenskim prilikama“. „Inače, geneza vlasništva nad pomenutim objektom je za Ginisa. Naime, u prilično kratkom roku preduzeće HTP Boka, u čijem je vlasništvu bio sporni objekat, devedesetih godina je zbog duga za vodu vlasništvo prenijelo na gradsko Komunalno preduzeće, a potom i na Vladu Crne Gore, koja se obavezala da će izmiriti dugovanja Opštine. U listu nepokretnosti stoji da je "odlukom državnih organa" Kusturica postao vlasnik ovog objekta 1998. godine, no ostaje nevjerovatno da se, kako ni tadašnji tako ni sadašnji predsjednik opštine, ne sjećaju pod kojim je uslovima Kusturici prodat ili pak poklonjen ovaj objekat. Fakat je da je Kusturica uložio značajna sredstva da se ova nekada ruina od objekta obnovi i upristoji“, navodi se u tekstu Dana pod nazivom „Škola i bioskop u nekom drugom vremenu“.

    Aktivnosti u Republici Srpskoj

    Režiser Kusturica ubrzo pronalazi novog prijatelja među moćnim političarima – Milorada Dodika. Umjesto na Trgu Republike u Beogradu, Kusturica sada drži pohvalne patriotske govore u Sportskoj dvorani Borik u Banjaluci, Višegradu, Trgu slobode u Trebinju, i drugim dijelovima Republike Srpske i tako podiže rejting vodećim političarima u Republici Srpskoj. Kao nagradu, predsjednik, Vlada i njena zavisna preduzeća uložiće desetine miliona maraka u Kusturičin novi projekat. Ako nije narod, vuk jeste sit. Iako gladne i napaćene, ovce su manje-više na broju, a režiser je još jednom uspio da sa političarima napravi „dil“ i spoji ugodno sa korisnim. Pitanje je kakvu će korist od svega imati građani i gladne ovčice, koje će odvajanjem od usta finansirati najveći dio ovog projekta. Da li ćemo imati popust za posjetu Kamengradu, ili će nam ubuduće biti naplaćivan ulaz u Višegrad, kao što nam sada neki uniformisani momci i djevojke (koji me, ruku na srce, najviše podsjećaju na drumske razbojnike) naplaćuju prolazak magistralnim putem Višegrad – Kremna, ispod Kusturičinog zdanja na Mokroj Gori? Ako uspješni privrednik i milioner, koji gotovo da nema zasluga za stvaranje Republike Srpske, ima pravo na koncesije i pomoć Vlade, zašto ta ista Vlada umjesto smanjenja invalidnina i penzija ne isparceliše druge atraktivne lokacije, magistralne i regionalne puteve, koncesije, rudnike, separacije pijeska i podijeli ih sirotinji i nosiocima velikih odlikovanja, ako ne svim borcima, pa da onda oni naplaćuju karte, ekološku taksu, drumarinu… I oni bi, kao sada njihov predstavnik Pantelija Ćurguz, sigurno mnogo lijepo govorili o predsjedniku, Vladi, Republici… ali problem je u tome što „obični smrtnici“ ne bi ministrima i predsjedniku popravili imidž u javnosti i pomogli im da obmanu ovčice i dobiju još jedne izbore.

   Osim u Višegradu, Emir Kusturica u posljednje vrijeme sve češće pohvalno govori i o Trebinju. Namjerava da sagradi filmski studio, pa se ne bih iznenadio da nakon nobelovca Vlada kroz koju godinu ne odluči da pomogne snimanje filma i o Jovanu Dučiću. Iskustva sa sličnom akademijom u Herceg Novom, te činjenica da je Kusturica bacio oko na našeg „ćira“ koji je parkiran na Ložioni, više austrijskih željezničkih stanica u Popovom polju i Trebinjskoj šumi, potopljeni kameni most u naselju Arslanagića most govori mi da bih više volio da film snima neki manje poznatiji režiser i „patriota“, koji svoj patriotizam neće dobro naplatiti milionima maraka.