Pokoj duši mitropolitu, imao se rašta i roditi jer dovjeka živi

Predug je niz i previše je stradanja u ovoj teško godini na izmaku, mnogo je dobrih i meni dragih ljudi napustilo ovaj svijet, a danas nas je sve rastužila vijest da se upokojio i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, obnovitelj pravoslavlja u Crnoj Gori. Popularni Đedo je bio neosporni autoritet i teško je duhovno porediti Crnu Goru danas, kada su crkve i manastiri ispunjeni vjernicima i kada je Crkva pokazala neosporni autoritet i snagu, i 1990 godine kada je Amfilohije, do tada banatski vladika, ustoličen za mitropolita i kad je u Crnoj Gori bilo svega nekoliko desetina monaha i sveštenika.

Blaženopočivši mitropolit Amfilohije ima dostojne duhovne nasljednike, i da Bog podari zdravlja vladiki Joanikuju, sveštenicima i monasima naše Svete Saborne i Apostolske Crkve,  ne treba se puno brinuti za duhovnost i pravoslavlje u  Crnoj Gori, iako je izloženo brojnim iskušenjima. Saborni hramovi u Podgorici i Baru, kompleks manastira  Jovando, brojne obnovljene crkve i manastire ostaće živi spomenici života i rada mitropolita Amfilohija, Bog da mu dušu prosti. Blago onom ko dovjeka živi imao se rašta i roditi.

Trebamo biti radosni što i u ovom teškim vremenima imamo ljudske i moralne veličine i uzore koji pokazuju svjetlost narodu u doba pomrčine, od blaženopočivšeg patrijarha srpskog Pavla do mitropolita Amfilohija. Na kraju umjesto tuge trebamo se prisjetiti riječi Ivane Tomove Petrović, majke vladike Rada koja je ostala upamćena po riječima na sahrani svoga sina Petra Drugog Petrovića Njegoša. Do dana današnjeg te riječi spadaju u najljepše i najpotresnije ikada izgovorene u nadgrobnom govoru.

,,Braćo Njeguši, sokolovi crnogorski, nije vam to lijepo što činite, što plačete i kukate za mojim sinom, a vašim vladikom. Nijesam ga rodila niti za plakanje niti za kukanje, već sam ga rodila o dobru imena našeg i srpskog. Prestanite sa plačem, jer ja, njegova majka, plač ne mogu slušati. Ja sam bila i danas sam najsrećnija majka kad mi je Bog darivao tebe, moj vazda najljepši sine. Bio si mi ti, sine, najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Za vaistinu božju, ja, tvoja majka, za tobom neću nikad zaplakati, jer kad bih to činila, ja ne bi bila tvoja prava majka. Trebaju da plaču majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti, sine, materinska rana, prosto ti materinsko mlijeko. Slava Bogu koji te tako mladog i lijepog uzeo. Bar će on, najdraži sine moj, imati od tebe što da vidi“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

.

.