Podsjećanja na gradski park prije dolaska drvosječa

Pogubnost djelovanja pohlepnih šizogenih struktura i neodgovornih neznalica, koji se nažalost nalaze na važnim mjestima i kroje nam sudbinu, mogu se vidjeti na svakom koraku, ali kasapljenje gradskog parka u Trebinju ponajbolje je ogolilo kakve su posledice neznanja, ignorisanja struke, kleptomanije i anarhije. Gledajući fotografije gradskog parka prije i posle „rekonstrukcije“, svakog Trebinjaca zaboli srce kad vidi šta su drvosječe i kasapini uradili od pluća i srca grada, trošeći uz to preko milion maraka iz budžeta.

  Užas je mala riječ koja bi opisala haos koji su napravili Luka i njegovi širokobriješki kadrovi i neimari. Nažalost realna je opasnost da na ovome neće stati, i da će vjerovatno još drveća pasti jer im je oštećen korjenski sistem provlačenjem vodovoda, a prorjeđena stabla izložena udarima vjetra. Ludaci su bacili više od milion maraka kako bi uništili park,

 

   prkoseći prirodi, nauci i stručnjacima, od kojih po običaju nisu tražili mišljenje prije nego su „štilovke“ uzeli u ruke. Drvosječe bi napravile još veću štetu, mnoga drveća su bila obilježena crvenom bojom, ali su gazde kafića „Poeta“, nekoliko savjesnih građana i ja na sreću spriječile još veći haos. Čim sam za vikend došao u Trebinje otišao sam u park i pitao drvosječe jesu li normalni, znaju li kakvu štetu prave i napisao seriju tekstova kako bi se suluda sječa parka zaustavila. Postavlja se pitanje zašto većina uporno ćuti, gdje su ekolozi, planinari, novinari i brojni NVO, i zašto ja uvijek moram biti jedina „crna ovca“ u gradu, koja piše, ukazuje i govori, a svi ostali ćute, iako su duboko svjesni pogubnih posledica sveopšteg haosa i anarhije?    

Ne može se stalno glava staviljati u pijesak, gledati nijemo na užas oko sebe jer svi snosimo posledice. Sada je najvažnije stisnuti drvosječe da hitno kupe i zasade odrasla stabla i popune „rupe“ u parku, obnovi živa ograda oko parka i aleja, ali i postavi pitanje odgovornosti kako se ludosti šizogenih struktura ne bi stalno ponavljale.

 

Nebojša Vukanović