Pismo i poruke mlade Trebinjke!

Na mail adresu stiglo mi je pismo jedne mlade nezaposlene Trebinjke, koja je nedavno završila fakultet i traži posao, i koje prenosim u cjelosti.

 

Jutro je.
Pijem kafu, razmišljam, ljuta, razočarana, bijesna, ogorčena, ne znam više ni sama.
Gledam oko sebe, beznadje, ništa nije onako kako bi trebalo da bude. Nadvila se tama nad ovaj narod, crni oblaci kruže iznad nas, a nije zbog kiše.
Bila sam nekad jedan od najboljih studenata, učila, borila se, nadala se, vjerovala, a sada!? Sada čekam radnu dozvolu za Hrvatsku, idem u Dubrovnik.

Idem tamo gdje se može zaraditi pristojna plata, kad već u svom gradu nemam perspektivu.
Danas, u Trebinju, u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini, vladaju oni koji ne bi smjeli. Vladaju oni koji su obezvrijedili znanje, rad i zalaganje, oni kojima je bitna samo partijska knjižica.

Gledam, ovih dana, jednog mladog čovjeka, narodnog poslanika, gledam kako se bori sa hijenama. Bori se, traži pravdu, red, traži da budemo odgovorni prema svojoj zemlji i svom narodu, ali uzalud.

Taj mladi čovjek, Nebojša Vukanović, želi bolje sutra za svoj narod i za to biva optužen da je najveći neprijatelj.
Ko su prijatelji? Oni su prijatelji? Oni koji su doveli narod do ivice egzistencije, koji nas varaju, lažu, kradu, tjeraju. Ne znam ja, onda, ništa o prijateljstvu.

Srpski narod je preživio brojne i velike ratove i poslije svih ratova smo bili jači, poslije njih nas više neće biti. Otići ćemo jedno po jedno, ostavićemo im, u miru, ovu teritoriju za koju su u proteklom ratu ginuli naši preci. Naseliće se ovdje neki drugi narodi, živjeće na teritoriji koja je krvlju odbranjena od strane nas i naših predaka.
Poginulo je u tom ratu nekoliko mojih stričeva, poginulo je tada mnogo sinova, braće, očeva. Poginuo je tada i otac jednog dječaka, danas čovjeka, doktora, borca. Poginuo je braneci Republiku Srpsku, boreći se da njegovi sinovi u njoj, danas, dostojno žive. Danas, njegovi sinovi bivaju ugnjetavani od strane ratnih dezertera i profitera. Ti isti “ljudi”, dezerteri i profiteri, skinuše Saši bijeli mantil, bacajući tako na pod žrtvu njegovog oca, žrtvu svih naših predaka.
Tim činom su pokazali da je bitnija njihova fotelja i partija od svakog poginulog borca, od svake diplome, svake žrtve i truda. Ali, uprkos svemu, Saša ostaje dosljedan, ostaje tu, da se bori za svoj narod, da nastavi tamo gdje je njegov otac započeo. Njegov cilj nije slava, novac i moć jer bi u protivnom danas bio u Njemačkoj, liječio njihov narod i zarađivao 10 puta više nego ovdje.

Mislim da je vrijeme da otvorimo oči, da vidimo ko je pravi borac i kome je cilj prosperitet.
Pružimo priliku mladim i obrazovanim ljudima, a ne lažnim patriotama i vođama sa kupljenim diplomama.
Pružimo priliku Saši, jer je to prilika koju dajemo svima nama.
Mislim da ne trebamo dozvoliti da budemo žrtve onih za koje glasamo.