Petar Kočić i naši dani

Slomljen siromaštvom, svakodnevnom borbom i teškim životom na ivici, iscrpljen glađu, porodičnim tragedijama, progonom i bolestima, Petar Kočić umro je veoma mlad, u 39-oj godini života u Beogradu. Od rođenja do kraja života Kočić je bio istinski disident, borac protiv nepravde, nasilja i ropstva. Borio je sa moćnicima i okupatorima svojim najjačim oružjem, olovkom, i zbog svog pisanja i rada plaćao je skupe cijene. Cijeli svoj život proveo je u teškom siromaštvu i bijedi, često se boreći da svojoj porodici i djeci obezbjedi komad hljeba. Iako je ostavio djela kojima se i nakon 100 godina dive pokoljenja, nažalost niko od imućnih i uticajnih Srba toga doba nije prepoznao vrijednost njegovog rada i pružio mu pomoć i podršku u teškim trenutciža da sačuva zdeavlje, preživi turbulentna vremena i velika iskušenja. Bio je progonjen od Austrougarske, ali je i u Skoplju ostao bez posla u Srpskoj gimnaziji zbog člkanka objavljenog u lokalnim novinama, u kome je kritikovao vlast zbog zloupotreba.

 

U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh. Petar Kočić nije dočekao slobodu, i umro je u duševnoj bolnici u Beogradu 2 godine prije nego što su njegovi rodni Stričići i Banjaluka oslobođeni od vjekovne okupacije. Tek nakon smrti Srbi su spoznali veličinu njegove borbe i životnog djela, prenesu kosti u beogradsku Aleju velikana, uvrste među 100 najznačajnih Srba i odaju poštovanje. Nažalost Srbi vrlo često svoje velikane, umne i pravedne glave počnu da cijene tek kada odu na onaj svijet.  Kočić se cijelog života borio protiv tiranije, nepravde, ugnjetavanja, pljačke i nastojao je da zaštiti i pomogne siromašnim i ugnjetavanim. Pitanje je šta bi Petar danas rekao kada bi mogao da vidi kako žive njegovi sunarodnici, i kako se nažalost nije mnogo toga promijenilo iako su Srbi platili skupu cijenu da bi u ratovima skinuli jaram sa vrata Austrougarske, Njemačke, Hrvatske i drugih okupatora?

Slobode i pravde njegov narod danas je željniji nego ikad! Turskih i austrijskih feudalaca više nema, ali je položaj raje teži nego u njegovo vrijeme. Nikada nigdje lopovi i tajkuni nisu kulučili svoj narod, kao što se to danas dešava u Republici Srpskoj. Age i begovi uzimali su najviše trećinu, a današnje age i begovi pretvorili su se u gledne i nezasite hijene koje otimaju sve, a obespravljenoj raji i sirotinji ostavljaju samo mrvice. Ni za vrijeme najtežih okupacija ljudi nisu kulučeni 30 dana u mjesecu za nekoliko vreća brašna i minimalac, a beskrupulozne „gazde“ i otuđeni političari na njihovoj muci uzimale vile, hacijendi i jahte..

A šta bi Petar tek rekao da vidi vašare, šatore, obnažene dame, pijane ljude, gomile smeća i ispijenih boca alkohola, riku volova pod šatorima i na ledini, današnje vođe koje siju primizivizam, okupljaju narod u njegovu čast sramoteći tako ime velikog Kočića? Siguran sam da bi Petar bio jako tužan i razočaran kad bi nas sada mogao vidjeti, shvatio da ga Srbi ne čitaju i ne slušaju, i da nažalost ništa nisu naučili i shvatili u proteklih sto godina.

 

Nebojša Vukanović