Paranoični uhoda

Na čelu Republike Srpske nalazi se uhoda, paranoična osoba koja manično prati i špijunira svoje građane vidjevši u njima svoje neprijatelje, zavjerenike i strane plaćenike. Umjesto da pokuša povući poteze kojima će popraviti tešku materijalnu situaciju svojih građana, kako ne bi bili najsiromašniji dio Evrope sa najvećim procentom nezaposlenih mladih osoba koje se masovno iseljavaju tražeći hljeb i posao, uhoda svu energiju troši na manično praćenje i proganjanje podanika. Slično Enveru Hodži, koji je strogo kontrolisao svaki odlazak i ulazak u Albaniju i na granicama podigao 600 000 bunkera kako bi Albance ogradio od ostatka svijeta, i Dodikov „sigurimi“, tajna služba koju vodi službino poslušno kuče Predrag Ćeranić, strogo kontroliše svaki susret sa nekim strancem i putovanje građana Srpske u inostranstvo. Tako je pretorijanac Ćeranić izvjestio paranoičnog šefa kako su novinari BN televizije putovali do Londona, i odmah su u svojim glavama izmislili teoriju zavjere koja je tobože usmjerena protiv lažnog Oca nacije.                                                                                         

Suzana Rađen Todorić i Željko Raljić gotovo tri decenije su u novinarskim vodama, prošli su sve stepenice od novinara-dopisnika, voditelja, kolumnista do urednika, i kakva to sada njima treba obuka u Londonu da bi radili svoj posao!? Da li je moguće da neki novinar ne može otputovati u inostranstvo na seminar, ili održati neko kratko predavanje o svojim iskustvima i radu, a da šizogene strukture u svemu ne umisle nekakve opasne teorije zavjere koje su uperene protiv režima?                                                                

Sramno je što vlasti i okupirane institucije, umjesto da rade svoj posao, snimaju, prate i uhode novinare, političke protivnike i svoje građane, pokušavajući u svemu vidjeti neki neprijateljski čin. Iako mnogima djeluje pomalo komično šizogeno ponašanje čelnih ljudi režima, ipak je situacija veoma ozbiljna. Milorad Dodik se nažalost pretvorio u Iliju Čvorovića, a paranoični napadi postaju sve ozbiljniji.

Više od pet godina, u maniru većine komunističkih diktatora, uporno se izmišljaju strani i unutrašnji neprijatelji, zavjerenici, Soroši, agenti, obojene i narandžaste revolucije, i cijela nacija postaje talac i žrtva stalne vandredne situacije, medijskog pritiska i devijantnog ponašanja nekolicine osoba na vrhu sistema. Dodik je svjestan kako je prije tačno 20 godina uz pomoć soroševih fondacija, dolara i NATO tenkova, na silu sa svega dva poslanika došao na vlast, i veliko iskustvo u prljavim poslovima dodatno utiče na pojačane strahove, jer misli pogrešno da su svi kao on, i da su spremni uraditi sve kako bi došli do nekog cilja.                                                         

Klinička slika paranoje (paranoja u prevodu sa grčkog doslovno znači ludilo) je da osoba koja prati od ovog duševnog poremećaja ima sumanute ideje proganjanja i umišljene veličine, proživljava nelagodu i strah jer ne može da razlikuje maštu od stvarnosti. Psihopatološki simptomi paranoje vezani su za vjerovanje osobe da je meta neke zavjere, i zbog toga se javljaju manije proganjanja.

Čudno je što struka uporno ćuti jer je dijagnoza i za laike, a ne ljekare i stručnjake, više nego jasna, i što niko ne pokuša da odgovarajućom terapijom umiri uznemirene osobe, i time doprinese smirivanju situacije i napetosti u društvu. Mnogo je balkanskih špijuna i diktatora ekranizovano i ismijano kako bi se skrenula pažnja društvu na devijantne pojave i ličnosti, ali uprkos svemu greške se uporno ponavljaju a narodi iznova postaju žrtve neodgovornog i šizogenog ponašanja svojih diktatora.

 

Nebojša Vukanović