Otvoreno pismo Nebojše Vukanovića vladici Grigoriju

Otvoreno pismo Nebojše Vukanovića vladiki Grigoriju

   Iz Trebinja nam ponovo stiže uznemirujući glas, a mi se odazivamo na isti, tj. okrećemo i drugo uho. Gospoda Mladen Durić i Nebojša Vukanović, ponovo su imali izrazito ekscesan susret. No, kako je prvi pomenuti ujedno i vladika Srpske pravoslavne crkve, poznat po krštenom imenu Grigorije, računamo da njegov stav može lakše dospjeti do javnosti. Za Vukanovića i ljude slične njemu, danas gotovo da i nema sluha. Možemo reći da, eto, ima na Frontal.RS; ali uopšte nismo ponosni na tu činjenicu. Pismo prenosimo u cjelosti, ozlojeđeni što je to vjerovatno jedan od rijetkih puteva da javnost uopšte sazna za skandal koji se desio u Trebinju, za vrijeme svečanosti pod budnim okom naših medija. Posebno onih koji se zovu javni.

   Otvoreno pismo  Ne znam šta Vas je, preosvešteni i svakoj vlasti prepodobni vladiko, natjeralo da me bez ikakvog povoda i razloga kao psa napadnete ispred naše Hercegovačke Gračanice, i ne znam zbog čega me već evo tri godine stalno napadate, kritikujete, proklinjete, ometate i ne dozvoljavate mi da radim svoj posao?! Piše: Nebojša Vukanović Došao sam, preosvešteni vladiko, na parking naše Crkvine, kako bih uzeo izjavu od predsjednika Republike Srpske i Vašeg velikog prijatelja Milorada Dodika. Ne znam šta je razlog da sa svojim saradnicima dođete i uz najgore kletve otjerate me ispred svetinje. Da sam najveći zlikovac i ustaša jamar koji je punio Ržanu, Korićku, Šurmanačku ili Pridvoračku jamu, ne bi ste se na onakav način okomili na mene. Tražili ste od mene da odem negdje i niste mi dali da uzmem izjavu od predsjednika i odnedavno Vašeg prijatelja, Milorada Dodika, vjerovatno strahujući da bih ga mogao pitati nešto što Vama i njemu ne odgovara i pokvariti Vam raspoloženje, ugodno veče i druženje. Ako ste to željeli, i ako Vam nije bio cilj da me povrijedite i ponizite pred velikim brojem ljudi i Vaših prijatelja, mogli ste to da uradite preko svojih bliskih saradnika, na lijep način. Ja bih sigurno otišao.

   Kad način nije lijep

   Umjesto toga Vi ste, glumeći neku veliku silu, došli sa ekipom i rekli mi da idem, da se sklonim, da pijem negdje piće i da ne mogu da snimam i radim. Pitao sam Vas zašto, ali umjesto odgovora naredili ste svojim ljudima da me nose, jer ne smijem da gazim po Vašem imanju, i dok su me momci gurali unosili ste mi se u više navrata u lice iskolačenih očiju i zvjerskog pogleda, uz riječi da će mi zbog svega suditi Sveti Vasilije, da sam gotov, da mi nema spasa, i da mi je Vaša kletva gora nego da ste me pretukli; jer će rane proći, a posljedice gnjeva našeg velikog svetitelja neće nikada. Nije Crkvina ni moja, a ni Vaša vladiko. Pa čak ni ktitora Branka Tupanjca, koji je za njenu izgradnju dao 2.500.000 dolara, i nemate pravo da se tako ponašate, da nekom branite da ulazi u naše crkve i manastire. Moji preci su radili po Americi i pomagali gradnju i obnovu naših svetinja, mnogo prije nego što smo se Vi i ja rodili, i niko u njihovo ime nema pravo da vjernicima brani ulazak u naše bogomolje, da zapale svijeće i pomole se Bogu. Svašta sam u životu do sada prošao i preživio, ali nešto slično nisam nikada. Ne znam kada će Sveti Vasilije da usliši Vaše kletve i koliko ću još dugo da poživim, ali je sigurno vladiko da Vaš zvjerski oštar pogled, iskolačene oči i teške riječi i kletve izrečene visokim tonom, nikada neću zaboraviti.

   Ne znam zbog čega me tako mrzite, pa me proklinjete i napadate skoro svaki put kada me vidite, ali pokušaću, kao grešnik grešniku, da Vam oprostim. Ne bih nikada poželio da Vaša majka, ne daj Bože, prođe kroz agoniju, plače i strahuje za svog sina jedinca kao što to ovih dana, ali i često puta poslednjih godina, doživljava moja majka. Stara, pobožna i bogobojažljiva hrišćanka krštena prije 64 godine. Ona i ostali članovi moje porodice bez velikog straha, zahvalnosti i molitve u teškim trenutcima i iskušnjeima; ne spominjemo ime velikog svetitelja, zaštitnika obespravljenih, ugnjetavanih, poniženih i bolesnih. Nikako ne mogu da je smirim i da joj objasnim da Sveti otac Vasilije, slava mu i milost, sluša samo iskrene molitve; a ne kletve dokonih, uplašenih i nervoznih ljudi. Sveti Vasilije živio je podvižnički, odrekao se svih ovozemaljskih užitaka i molio se u maloj pećini za napaćeni i turskim zulumima iscrpljeni narod. Veliki svetitelj i tada kao i danas pomaže bolesnim, obespravljenim i nevoljnicima širom svijeta, i siguran sam da mu nije drago kada neko njegovo ime zloupotrebljava i, umjesto za molitvu, duševno i tjelesno iscjeljenje, koristi ga za kletvu i prizivanje bolesti i nesreća.

    Podvižnici, nasljednici i izborni rezultati

    Siguran sam da mu je posebno žao kada ga zloupotrebljavaju njegovi nasljednici, koji umjesto da se mole za spas naroda i nas grešnika traže od njega da nekom sudi i da ga kažnjava. Moja porodica i ja bili smo u manastiru Tvrdoš u maju 1997. godine kada ste Vi, tada iguman manastira, dočekali svete i netruležne mošti velikog svetitelja i održali čuvenu besjedu, moleći Svetog Vasiliju da nas utvrdi i okrijepi. Svi smo Vas tada bez riječi i daha slušali i divili Vam se. Ne znam i ne mogu da shvatim šta se u međuvremenu dogodilo i kakvo ste Vi preobraženje doživjeli pa da na veliki hrišćanski praznik i slavu grada, prizivate svetitelja i tražite da mi sudi. Nije Vam to vladiko prvi put. Ćutio sam i trpio dugo vremena Vaše napade i uvrede, nadajući se da će te shvatiti da griješite, sve dok me prošle godine na Savin dan u Bileći ne nazvaste fićfirićem i uoči teške operacije zaprijetiste mi da ću se ja, kao i članovi moje porodice, teško razboljeti jer tobože pljujem po Hercegovini i moštima svetaca, dijelim i zavađam narod. Znam da Vam je teško palo što su Vaši novi prijatelji tada izgubili na izborima od Vaših starih prijatelja i što ste bili na zasjedanju Sabora i izboru patrijarha pa niste mogli da im pomognete. Smatrali ste da sam ja odgovoran za njihov loš rezultat, jer sam otkrio neke podvale i obmane Vaših prijatelja ministara. Zapitate li se nekada vladiko da li je vlast, neka funkcija i pobjeda na izborima, važnija od zdravlja i sreće jednog čovjeka i jedne porodice? Zar je smrtni grijeh govoriti istinu, ukazivati na nepravdu, napadati tajkune i moćnike i pokušati zaštiti sirotinju koja se ponižava i moli za koru hljeba?

   Nelijep način broj dva Nije Vam to bilo dosta pa ste me ponovo bez povoda i razloga pred svojim drugarima, lokalnim direktorima, načelnicima i moćnicima napali jesenas ispred stadiona Leotara, prijeteći mi, krsteći mi se u lice nekim kletvama i tjerajući me sa stadiona kao da sam došao u Vašu kuću i nazivajući me tada umjesto „fićfirićem“ – „paparacom“. Gurnuli ste me u opštini tokom proslave čuvene „čaše gostoljublja“ prije tri mjeseca, nazvavši me „neprijateljem“ i „seljakom“ kog treba jednom za sva vremena naučiti kako treba da se ponaša. U Prebilovcima ste mi na početku ovog mjeseca prijetili sudom i tužbom za svaku izgovorenu riječ, a na kraju ste za slavu grada pozvali Svetog Vasilija, slava mu i milost, da me kazni i uništi, i tako riješi Vaš i veliki problem Vaših prijatelja političara. Ja nisam papa i znam da ponekad griješim, kao i svi mi obični smrtnici, ali i da sam najgori čovjek na svijetu, i da sam odgovoran za najveća stradanja i zlodjela, Vi vladiko ne biste smjeli da me kunete i prizivate teške bolesti, meni i mojoj porodici. Vi se pričešćujete svakog dana i sedmice, trebali biste da se molite za mene kao i za sve ostale grešnike, da me molitvom, ljubavlju i strpljenjem popravite, ako sam nešto zgriješio. Kletvama i napadima sigurno nećete ništa postići, a siguran sam da i Sveti Vasilije na čijem tronu sada sjedite nije srećan i ponosan na to što radite.

   Istina, pastirska briga i nezgodna pitanja

    Istina bi, preosvešteni i svakoj vlasti prepodobni Vladiko, trebala sve nas da oslobodi, i ne znam zašto se Vi nje toliko bojite. Ja govorim istinu i pokušavam da ukazujući na nepravdu i bezakonje, pomognem poniženim i ugnjetavanim. Nije valjda to toliko strašan grijeh, od koga treba da stradam ja i moja porodica. Ako sam zgriješio otkrivajući afere i pronevjere i napadajući redom sve moćnike, mafijaše i tajkune; koji su nas doveli do dna, onda neka me Sveti Vasilije, slava mu i milost, kao i svi ostali sveci, kazne i neka stradam u paklu! Neće mi biti žao. Možda bi onda i Vas proglasili za posebnog i blaženog vladiku, čije riječi slušaju svetitelji. Ja znam da ste Vi od nedavno veliki prijatelj sa našim predsjednikom, premijerom i ministrima; baš kao što ste ranije bili bliski prijatelji sa nekim drugim predsjednikom i ministrima, i da Vam je neprijatno kada im ja postavljam neugodna pitanja, ali shvatite više jednom zauvijek – da je to moj posao. Zašto me stalno kritikujete, napadate, ponižavate, kunete i vrijeđate? Zašto stalno pokušavate da me spriječite da radim ovaj težak posao? Zamislite kako bi se Vi osjećali da dođem u crkvu i da vas pred narodom kritikujem i da Vam kažem da se krst ili kandilo ne drži tako, da pojci treba drugačije da poje, da freske traba da budu svjetlije? Ili da Vas pitam gdje je i zašto je uklonjen ikonostas Atanasija Popovića u Sabornom hramu i zašto nije napravljen novi, iako je HET iz dobiti za 2009. Godinu, za te namjene izdvojio 50.000 maraka? Zašto nema ikonostasa u više naših crkava, i zašto nam se vjerski objekti stavljaju pod hipoteku? Ne smijem ni da pomislim kako bi ste Vi tada reagovali. Što li mi je ovo sve trebalo? Meni bi bilo mnogo lakše, bolje i korisnije, da ćutim i nijemo posmatram stvari oko sebe, i da ne ukazujem na probleme u našem društvu, da ne istražujem afere i da drugačije radim svoj posao.

   Sigurno bih i dalje bio profesor u školi, imao daleko veću platu i primanja, bio pod manjim pritiskom i stresom, a porodica bi konačno mogla da odahne. Ipak, mnogo toga rizikujem ni za šta, nastojeći da promijenim stvari koje su nas dovele u ovu gotovo bezizlaznu situaciju. Nizmjerno sam ponosan i srećan kada me neki nevoljnik blagoslovi i zahvali mi se, jer sam mu nekim svojim prilogom ili tekstom pomogao da nađe kakav-takav posao, naplati zarađene novce i prehrani porodicu u ova teška vremena. Znam da Vi i vaši prijatelji političari o meni svašta pričate, miješate mi se u privatni život i tvrdite da sam nečiji plaćenik, koji želi da naudi i nanese zlo Hercegovini. I sada, kao i ko zna koji put ranije, svima Vam kažem da ću progutati sve što sam napisao i napravio, ako nađete makar jednu osobu koja mi je nekada dala barem potkošulju i koja može da me ucijeni na bilo koji način. Znam da će te pomisliti i reći da sam licemjer koji glumi Robina Huda, ali ja sam sve do nazad nekoliko godina istovarao kamione i radio najteže fizičke poslove kod naših tajkuna i najbolje znam kroz šta većina stanovništva prolazi.

    Tuđa ruka svrab ne češe

    Još 1989. godine, preosvešteni vladiko, mnogo prije Vašeg dolaska u Hercegovinu, ja sam kao desetogodišnji dječak osjetio pravo lice Trebinja i kakva su raslojavanja u našem društvu. Još tada, iako sam bio odličan đak, kada sam rekao da mi je otac penzioner nisam mogao da idem na testiranje u Muzičku školu; jer navodno nisam imao talenta… Trebalo bi mi pet stranica teksta da Vam navedem primjere koliko sam puta bio obespravljen i ponižen, jer nisam sin nekog lokalnog direktora i moćnika. Radeći najteže poslove završio sam fakultet, upisao postdiplomske studije i nadao se da će mi bar tada Gospodari života i smrti u našem gradu dozvoliti da nađem neki pristojan posao i živim kao čovjek. Ali nisu! Iako sam bio sam na konkursu u Gimnaziji i Ekonomskoj školi, Vaši sadašnji prijatelji i bivši članovi Komiteta nisu mi dali da radim ni 4 časa sedmično zamjene za platu od 70 maraka, a kasnije su me ti isti kao nepodobnog bez razloga izbacili iz osnovne škole. Nisu se puno osvrtali na 60 pisama koje su moji učenici ubacili u sanduke, niti na grupu od 150 učenika koja je preko Fejsbuka tražila da im se, kako oni kažu, najbolji nastavnik vrati na posao.

    Da ne radim za poslodavce iz Bijeljine i Podgorice, sigurno je da u Trebinju nikada ne bih uspio da zaradim ni jednu marku. Zašto? Zato što se ne ponižavam, ne klečim, ne molim i nemam nikakvu partijsku knjižicu. Nije imao ni moj otac, djed, pradjed; pa ni ja valjda neću da pogazim tu svijetlu porodičnu tradiciju, na koju sam posebno ponosan. Partijske i druge knjižice Ja preosvešteni i svakoj vlasti prepodobni vladiko zbog toga kritikujem i pokušavam da promijenim sistem u kome živimo i želim da napravimo bolje i pravednije društvo u kome će svi imati ista prava. Ne želim, vladiko, da sutra moje dijete, ako Sveti Vasilije ne usliši Vaše kletve prije nego što zasnujem porodicu, ili nečija druga djeca, moraju da prođu ono što sam ja i mnogi drugi prošli. Ovaj grad ima velike mogućnosti, ali, nažalost, već decenijama sve kontroliše manja grupa ljudi, uglavnom Vaših prijatelja, i zbog toga je hiljade mladih i sputavanih moralo da napusti prijestonicu kulture, sporta i turizma i pobjegne trbuhom za kruhom. Sve dok moćnici vladaju iz sjenke, situacija se neće poboljšati, i neće je popraviti ni tri Vaše fondacije.

     Boli me vladiko kada vidim sirotinju na ulici kako prosi i ponižava se za koru hljeba, boli me kada vidim gladne, stare, iznemogle i bolesne kako rade u polju na 40 stepeni, a ne mogu godinama da napalte zarađene novce. Ne znam kako Vi to ne vidite, i iz nekog od svojih brojnih luksuznih dvorova ne osjetite? Ako sam od nekog trebao imati podršku, onda bi ste to trebali biti upravo Vi. Očekivao sam da će te štititi narod od tajkuna i haračlija, kao što ste to radili prije desetak godina kada se tragično i na misteriozan način utopio mladić Čihorić u Trebišnjici. Ako želimo da osptanemo, stvari se moraju mijenjati iz korijena i zbog toga ja na ovaj način, i sa tako puno energije, elana i zanosa; radim ovaj posao želeći našem gradu, Hercegovini i narodu – samo najbolje. Šta je sve lijepo? Lijepo je od vas što hvalite našeg načelnika i predsjednika, i tvrdite da su oni najbolji jer o prijateljima i treba tako govoriti. Drago mi je da su vlast i crkva savršeno sarađuju i što ste, kako kaže načelnik, postali štafeta koju zajedno trčite za naš napaćeni narod. Lijepo je čuti da su sve ideološke razlike između bivših komunista i sveštenih lica prevaziđene, i da nema više velikih podjela.

    Bojim se samo vladiko da se štafeta trči u pogrešnom smjeru, i da su Vam stari kadrovi i direktori koje je još Komitet i zloglasni DB postavio veliki teret i balast na nogama koga bi se trebalo otarasiti. Smatram, preosvešteni i svakoj vlasti prepodobni vladiko, da je došlo krajnje vrijeme da se stvari korjenito mijenjaju, i da potpuno jedna nova garniutura mladih i odavde protjeranih ljudi i intelektualaca treba da se vrati u napaćeni grad i Hercegovinu, i pokuša spasiti što se spasiti može. Možete Vi mene vrlo lako maći, ali sam siguran da će se naći neko drugi ko će nastaviti moj posao i da su promjene neizbježne. Nakon arapskog proljeća, evropske jeseni, talas promjena doći će i na Balkan. Ako ne ove, onda neke naredne jeseni, ali sam siguran da ovaj truli i propali sistem ne može dugo da opstne.

   Svi junaci, nikom ponikoše

   Nakon poslednjeg napada vladiko shvatio sam koliko ste moćna i uticajna osoba jer osim moje matične kuće, BN televizije , niko nije čak ni prenio informaciju o incidentu koji se dogodio na Preobražensku noć na trebinjskoj gori Tavor. Svi junaci nikom ponikoše, i u crnu zemlju propadoše. Nijedna javna ličnost, nijedna nevladina organizacija, partija, Udruženje novinara ili pojedinac ne diže glas i nije smogao hrabrosti da nešto kaže i bar blago osudi ničim izazvan napad na novinara. I u vrijeme najtežih okupacija uvijek bi se na ovim prostorima našao neki hajduk i odmetnik, koji ne bi bio dio sistema, ali sada izgleda da više nema nikoga. Da ste oganj koji žari sve pred sobom, u gradu od 30 i kusur hiljada stanovnika, mislio sam, opet će se naći junak koji će smjeti bar malo da se opeče i progovori. Ali, ne bijaše nikoga. Niti sam je nekada tražio niti mi treba nečija podrška i zaštita, ali je ipak strašno koliko Vas se ljudi boje, da niko javno ne smije da progovori ni jednu riječ. Iako nemam nikakvu moć i funkciju, bilo ko i bilo kada da me zvao i zamolio za pomoć, uvijek sam bio spreman da se žrtvujem, sa svakim da dođem u konflikt, kako bih istjerao pravdu i nekog zaštitio. I sa Vama sam, ako se sjećate, došao u sukob štiteći neke koje ste bili napali. Sada nema nikog ko bi Vam na pristojan način rekao da nije lijepo kleti mladića, koji samo radi svoj odgovoran posao najbolje i najpoštenije što zna i umije.

     Već dugo vremena mi mnogi prijatelji govore da niko ne zaslužuje ovoliku žrtvu i stradanje, i da treba da odustanem, a izostanak bilo kakve reakcije u našem gradu je najbolja potvrda. Ipak, ne radim ja ovo ni zbog Vas ni Vaših bivših i sadašnjih prijatelja, preosvešteni vladiko, ni zbog naroda već zbog sebe! Jer kada pomognete i samo jednom nevoljniku, siguran sam da sam učinio dobro i bogougodno djelo, koje je po volji i milosti Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog Čudotvorca, slava mu i milost. Zato se i ne bojim Vaših kletvi vladiko, i molim se Bogu da Vam oprosti grijehove, jer očito je da nekada ne znate šta radite. Znam da će mnogi reći da sam nedostojan da Vam pišem i da od toga nema koristi, ali ja bih Vas zamolio da se prije narednog napada, optužbe ili kletve, prvo zapitate koliko je dobro i bogougodno to što radite, i šta bi o svemu rekao naš otac Sveti Vasilije Ostroški?