palpal

Omaž nedužnim hrvatskim žrtvama – civilima u selu Kijev Do

Trebinje i veći dio Hercegovine imali su veoma časnu ulogu u proteklom ratu, pripadnici Trebinjske brigade i Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske borili su se hrabro i časno, nisu činili zločine i ubijali civilno stanovništvo, što Hercegovcima služi na čast i ponos. Ratko Dragović Klek u svojim memoarima, kao i ostali oficiri Hrvatske vojske, veoma pohvalno su govorili o hrabrosti i čojstvu boraca Bobanske čete, pod komandom slavnog vojvode Nedeljka Vidakovića, ali nažalost upravo se na Bobanima, u selu Kijev Do, 13-og novembra 1991.godine, dogodio užasan zločin nad nedužnim hrvatskim civilima, koji su počinili rezervisti iz Crne Gore.

Nikšićanin  Siniša Simović, rezervista bivše Jugoslovenske narodne amrije, došao je vojnim vozilom 13.11.1991. u Kijev Do, i na kućnom pragu, bez ikakvog razloga i povoda pobio mještane, nedužne starce, muškarce i žene, od kojih je najmlađa žrtva imala 59 a najstarija 86 godina. Simović je odmah uhapšen, odveden u pritvor u Sarajevo, gdje je 1991. godine bilo sjedište Vojne oblasti i Vojnog Suda, i zbog počinjenog ratnog zločina nad civilima osuđen pred Vojnim sudom u Sarajevu na 20 godina robije. Nakon povlačenja JNA iz Sarajeva, aprila i maja 1992. godine, robijao je u Nišu, a nakon što je teško obolio pušten je kući, i umro je u Nikšiću nakon rata od teške bolesti.

Šta je bio motiv, razlog i povod da Simović dođe u Kijev Do, etnički miješano selo u blizini granice sa Hrvatskom i Dubrovnikom, u kome su do rata skupa živjeli Srbi i Hrvati, i počini užasan zločin nije poznato. Neki od Hrvata koji su preživjeli masakr sklonili su se kod komšija Srba, čestitih domaćina u susjednim selima koji su ih čuvali i spasila živote, a Srbi iz Kijeva Dola su sahranili ubijene civile u njihove grobnice, upalili svijeće, na šta su im potomci žrtava veoma zahvalni. Ipak ovaj zločin ostavio je posledice i traga, odnosi među komšijama nažalost nisu kao što su bili do rata, iako su zločin počinili crnogorski rezervisti i zločin ima ime i prezime, pa nijedna srpska kuća u selu nije u cjelosti obnovljena niti se neko vratio da živi na svom ognjištu.

Žao mi je svake nedužne žrtve u ovom ratu, ma kako se ona zvala, kom narodu i vjeri pripadala, a posebno mi je žao kada postradaju djeca i staraci. Obišao sam i snimio mnoga stratišta od Varivoda, Kistanja, Uzdolja i Grubora kod Knina, gdje je nakon „Oluje“ strijeljano više desetina srpskih staraca koji su ostali na svojim ognjištima, slično kao u Kijevu Dolu, do Sijekovca na Savi, Ahmića, Grabovice, Podrinja, pa je red da se napravi kratak dokumentarac o stradanju civila na Bobanima. Nadam se da ćemo svi izvući pouke i nakon 20-og vijeka stradanja ovaj vijek živjeti u miru, poštujući sve žrtve i osuđujući svaki zločin, ma ko da ga je počinio. Uvijek se treba sjetiti poučnih riječi blaženopočivšeg patrijarha Pavla, tokom posjete mučeničkim i postradalim Prebilovcima 1991. godine, kada je i prije početka rata i sukoba vizionarski upozoravao da se ne smije počiniti nijedan zločin i ubistvo iz mržnje i osvete, jer se time vrijeđaju sopstvene ogromne žrtve iz prošlosti.

Imao sam 12 godina kada se dogodio ovaj zločin u Kijevom Dolu, a za stradanje hrvatskih civila saznao sam slučajno, prije nekoliko godina, jer o njemu nema puno zapisa i tekstova ni u hrvatskoj štampi. U više navrata od tada sam sam obilazio spomenik, koji je podignut na mjestu gdje je postradala jedna žrtva, u miru odao počast i dugo proučavao, čitao i istraživao šta se to dogodilo tog 13.11.1991. godine.

Ovog 13-og novembra nisam mogao doći u Kijev Do jer sam bio u Banjaluci, na završnom skupu opozicije, ali sam prije nekoliko dana posjetio selo i snimio prilog kao mali omaž nedužnim žrtvama, sa nadom da se nešto slično nikada više neće ponoviti i da ćemo svi učiti na greškama iz prošlosti, vaspitavati generacije koje dolaze da poštuju a ne da mrze ljude koji su druge vjere i nacije.

Pogledajte kratak video ispred spomenika u Kijevu Dolu…