palpal

Oluje i izazovi nekad i sad

Po ko zna koji put čelni ljudi Srbije i Republike Srpske su nakon sastanka ponovili da neće dozvoliti da se ponovi „Oluja“ i masovno stradanje našeg naroda, ali prognani Krajišnici nemaju puno koristi od velikih priča. Obišao sam sve prostore bivše Republike Srpske Krajine, od Sjeverne Dalmacije i Like do Banije i Zapadne Slavonije, i u razgovorima sa malobrojnim srpskim povratnicima, uglavnom starcima, shvatio sam u kakvom su teškom položaju jer su de fakto građani drugog reda. Mi Srbi kao narod smo se žestoko ogriješili o našu mnogostradalnu braću, i da nije bilo izdaje iz Beograda i tgovine Krajišnicima 1995. godine, Krajina nikada ne bi pala. Izdaja Krajine je po meni najveća mrlja i greška Slobodana Miloševića, koji je očito naivno smatrao da će prodajom RSK riješiti ostale probleme. Uklanjanje mudrog, uglednog, iskusnog i veoma obrazovanog našeg vođe Jovana Raškovića, koji se zalagao za mirno rješenje konflikta i široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, dovođenje poslušnika Beograda, neobrazovanih i nesposobnih marioneta, bio je početak kraja i ključna stvar za tragediju naše napaćene braće.     

Rašković je vodio realnu, odgovornu i mudru nacionalnu politiku pružajući gandijevski otpor Tuđmanu, ali nažalost Srbi nisu u tom trenutku shvatili koliko nam je u teškim vremenima bio potreban jedan takav mudar vođa, kome smo nažalost slomili kičmu i uklonili ga iz Krajine, i koliko je bio dalekovid kada je pred smrt, u ljeto 1992. godine, Jovan predvidio tragičnu sudbinu svojih sunarodnika ako odustanu od njegove mudre politike. Krajišnici su izdani 1995. ali i mnogo puta poslije toga kada su tumarali od Kosova do Kanade, od nemila do nedraga, tražeći utočište. Bivša, tzv. „demokratska“ vlast u Srbiji Krajišnicima je zabila nož u leđa kada je omogućila ulazak Hrvatske u Evropsku Uniju a da nikada nije postavljen uslov i pitanje povratka imovine prognanih Srba, poboljšanje njihovog teškog položaja. Više od dvije decenije su prošle od „Bljeska“ i „Oluje“, a Srbija i Republika Srpska nisu učinile mnogo, a mogle su, da pomognu povratak Srba u Benkovac, Obrovac, Knin, Srb, Dvor, Glinu, Petrinju.. Velika je nepravda je učinjena prema našoj mnogostradaloj braći, i smatram da bi umjesto velikih priča, u tišini trebalo preći na djela, tražiti od Hrvatske da ne hapsi i ne progoni nedužne Srbe, i pomoći materijalno da se obnove pusta imanja i život na prostoru koji je rijetko naseljen kao Mongolija ili Sahara.                                                                                              

Srbija nažalost nije pomogla odbranu Krajine kada je to bilo potrebno, iako je na to bila obavezna po Vensovom planu potpisanom u Sarajevu 2.1.1992. godine, i smatram da je suvišno sada, 23 godine nakon rata, pominjati nekakve oluje, odbranu i sukobe, jer su sada potpuno nova iskušenja pred našim narodom. Srbi se sada ne progone puškama, već siromaštvom, nepravdom, nezaposlenošću i nedostakom bilokakve perspektive. Od Dejtona do danas Republiku Srpsku je napustilo skoro 400 000 Srba, mnogo više nego u vrijeme rata i sukoba, a razlozi su svima dobro poznati. Najvažnija bitka koja se trenutno bije je izgradnja pravedne pravne države, jačanje institucija i ekonomije, otvaranje radnih mjesta i povećanje životnog standarda, kako bi se zaustavilo masovno iseljavanje naroda.

Od velikih riječi i obećanja narod nema puno koristi, i Republiku Srpsku neće urušiti neki strani obavještajci, Soroši i izmišljeni spoljni i unutrašnji neprijatelji, kojima režimski mediji plaše narod i pune mu glavu svaki dan, već oni koji su opljačkali državu i fabrike, iznijeli stotine miliona i milijarde dolara u inostranstvo i od nas napravili najveću sirotinju Evrope, razorili institucije kako ne bi odgovarali za svoja zlodjela. Naš najvažniji nacionalni zadatak trenutno je da vratimo narodu oteto, umjesto partijske uspostavimo pravnu državu u kojoj će svi biti jednaki pred zakonom, koristimo naše bogate resurse za razvoj i zapošljavanje, popravimo obrazovanje i uspostavimo pozitivnu selekciju u kojoj će najodgovornije poslove raditi najobrazovaniji i najsposobniji umjesto najposlušnijih. Trebaju nam mudre, poštene i odgovorne vođe i političari, kojima će opšti a ne lični i partijski interesi biti na prvom mjestu, i koji će biti spremni na žrtvu i odricanja, sukob sa nakaradnim sistem i otuđenim moćnicima  kako bi napravili preokret. Kada budemo imali bogate i zadovoljene Srbe, koji će pored materijalnog biti i moralno preporođeni, uređenu i snažnu Srpsku, onda neće biti zime i velikih iskušenja jer ako je narod srećan i zadovoljan, a ne iscrpljen, siromašan, ucjenjen i držan u stalnom strahu, za sudbinu države ne treba biti mnogo zabrinut.

 

 

Nebojša Vukanović