palpal

Odrpana gladna djeca i lažne patriote

Kada ste čuli nekog roditelja da uporno govori i ponavlja „Ja mnogo volim svog sina“, „Ja puno volim svoju kćerku“, „Svoju djecu volim najviše na svijetu…“? Ljubav, pažnja i poseban emotivan odnos roditelja prema svojoj djeci je prirodna, podrazumjeva se, i zato veoma čudno djeluje kada neki roditelj uporno pred drugima napadno naglašava i ističe svoju ljubav prema sopstvenoj djeci. Ukoliko ti roditelji žive raskošno, a njihova djeca su gladna, odrpana, iscrpljena, uplašena i ponižena, ukoliko moraju da bježe iz trošne kuće jer je ona hladna, u njoj nema hljeba, hrane i uslova za normalan život i odrastanje, u njoj vlada nasilje i strah bahatih roditelja nad slabašnom i poniženom djecom, onda shvatite da je roditeljska priča o ljubavi lažna, i da samo predstavlja masku i pokušaj neodgovornih bahatih roditelja da od svijeta sakriju loš maćehinski odnos i zlostavljanje svoje djece.

Prenaglašena priča i iskazivanje lažne ljubavi Dodika, Željke, Košarca, Špirića i ostalih čelnika SNSD-a prema Republici Srpskoj je upravo pokušaj kompenzacije i prikrivanja svog zla koje su učinili građanima Srpske. Ne mogu roditelji pričati o nekakvoj lažnoj ljubavi prema svojoj djeci, narodu i otadžbini, ukoliko se (onomo)oni svakodnevno gozbe po najskupljim restoranima, voze skupe limuzine i bahato žive u raskošnim vilama i hacijendama, a istovremeno njihova gladna djeca prevrću kontejnere, prose i traže milostinju.

       

Da (onomo)oni istinski vole Republiku Srpsku i njene građane, ne bi je ovako sistemski razorili, opljačkali, rasprodali, zadužili i raselili. Ne bi Republika Srpska u 21-om vijeku bila najsiromašniji i najnerazvijeniji dio Evrope.

Dodikova marketinška akcija i spot RTRS-a „Misli na otadžbinu, svojim korakom“, u kome se govori o slobodi, pravdi i istini, je vrhunac krajnje dvoličnosti i ogavnosti odnarodnjenog režima koji je izgubio svaki kontakt sa realnošću.

Toliko smo okupirani i porobljeni da se tiho šaputanje u kafani, iznošenje stava ili stavljanje „emotikona“ na društvenim mrežama smatra hrabrim junačkim djelima. Više ima života na Plutonu, Antarktiku i Jupiteru, nego istine u Dodikovim riječima, RTRS-u i ostalim režimskim medijima i slugama. Više je vode i tokova u Sahari, nego prava i pravde za građane u sadašnjoj Republici Srpskoj i dodikovim korumpiranim sudovima.

Kako bi skrenuli pažnju sa svog beznađa, siromaštva i anarhije u kojoj živimo, režim pokušava raznim akcijama, neiskrenim prenaglašenim srbovanjem i lažnim patriotizmom, da probudi osjećanja kod gladnih kako ne bi razmišljali o sebi i svojoj porodici, nemaštini sa jedne i objesti pojedinaca sa druge strane. Gladni i poniženi se usmjeravaju da razmišljaju o ugroženom i napaćenom srpstvu, umjesto o onima koji su krivi za njihov težak položaj.                                                      

Zbog toga građanima hiljade srpskih zastava dijele dezerteri, ratni profiteri, ološ i lopovi koji su nas opljačlaki i pobjegli 1992. kada se krvlju stvarala i branila Republika Srpska. U mom Trebinju akciju podjele trobojki organizuju šura i zet, Ilija Tamindžija i Luka Petrović, milioneri koji su sa crvenom knjižicom preko noći stekli ogromno bogatstvo stekli a rat proveli u Beogradu i Podgorici. Lažni patriotizam i srbovanje kod većine građana, onih svjesnih i razumnih koji ne nasjedaju na jeftinu propagandu i trikove, izaziva suprotan efekat. Upravo zbog ovakvog ponašanja dezertera, profitera, najvećeg šljama i partijskih poslušnika, koji bi ponovo pobjegli čim bi malo zagustilo, mnogi ne doživljavaju i ne proslavljaju Dan Republike kao svoj. Kome to prkosimo, kome pokazujemo neku lažnu silu postrojavajući košarkaše, lovce i mažuretkinje, i šta znači prenapadno isticanje i mahanje srpskim zastavama recimo u mom Trebinju, u kome je do rata živjelo preko 80%, a saad preko 99% Srba?

Galama, pucanje, alkohol, vika, guslanje, nastupi Baje Malog Knindže i mahanje srpskim zastavama nije mjera za patriotizam, već se on mjeri odnosom prema siromašnim, slabim, ugnjetavanim, poniženim i nemoćnim. Koliko su jake najslabije karike u društvu, toliko je jaka i Republika Srpska.

Sebe ne smatram nikakvim junakom, ali lažnim patriotima preporučujem da umjesto dizanja tri prsta i boce rakije, srbovanja i mahanja trobojkama ulicama Trebinja, Foče ili Banjaluke,  pođu sa mnom u Knin, Baniju, Kosovo ili Albaniju, u kojoj sam još prije 10-ak godina snimao reportaže i skretao pažnju na težak položaj naših sunarodnika. U Kninu, Dečanima, Velikoj Hoči, Širokom Brijegu ili Vukovaru treba srbovati i pokazati pravi patriotizam, boriti se za popravljanje položaja naših obespravljenih sunarodnika, a ne piti pivo uz gusle i mahati srpskim zastavama po gradovima širom Republike Srpske.

Lažne patriote treba da štite obespravljene, slabe, gladne ponižene i sirotinju, bore se protiv njihovih zlostavljača i okupatora, jer će tako špokazati patriotizam i ljubav prema svom narodu i otadžbini, pomoći Srbima i srpstvu mnogo više nego dižući tri prsta i srpske zastave.

Nebojša Vukanović