palpal

Odgovor Sekretaru Rajku Vasicu

Nebojsa Vukanovic.jpg

Odgovor crvenom mundiru

Poštovani Sekretaru g-dine Vasiću,

Iako ne traćim vrijeme čitajući gluposti, na nagovor prijatelja juče sam nevoljno izgubio desetak minuta na Vašem blogu čitajući tekst „Amamb ima novi kompas“. Od književnika, novinara, sekretara, fudbalera, grafičara, dizajnera, žigola i bivšeg ministra ništa me ne može iznenaditi. Nije me uvrijedilo što me ranije nazvaste „Ludim trebinjskim novinarem“ a sada „Kukanovićem“, ali ako ne zbog godina, onda bar zbog visoke funkcije Sekretara vladajuće Partije trebali biste pokazivati malo više pristojnosti i vaspitanja. Znam da ste Vi, kao i ostali crveni mundiri, manire lijepog ponašanja pokupili od Oca nacije čiju sliku na zidu umjesto ikone cjelivate svake noći prije spavanja, ali sa sve većom nervozom Vaš primitivizam dobija neslućene razmjere. U strahu su velike oči, pa je vidljivo da je i posjeta jednog diplomate nekoj televizijskoj kući dovoljna da Vi upalite sve alarme za uzbunu i u svojim bolesnim umovima sklopite mozaik neke velike zavjere u koju su upleteni svi mediji i novinari, a koja tobože ima za cilj da Vas svrgne sa vlasti. Niste bili tako zabrinuti kada ste ne tako davno letjeli ambasadorovim helikopterima i prevozili poslanike iz mrske Federacije, blokirali predajnike i sa Starom Majkom mirisali dašak svježeg vjetra na Balkanu!
Neko bi pomislio da ste paranoični ali to je razumljivo, jer nakon Sanadera, Miškovića, Dulića, mnogi bi na Vašem mjestu bili i zabrinutiji.. Nije lako gledati kako se gubi vlast, ali je još teže strahovati šta će biti sa hacijendama na Kipru, Španiji, Azurnoj obali, Menhetnu, Fruškoj Gori, Beogradu… Možda na red dođe i dvorska štamparija iz koje su izlazile tone uništenog i ukoričenog papira.
Tačno je da mi novinari nemamo vile i penthause slične Vašima, ali ipak ne živimo i ne radimo u štalama, i nemamo balegu po podu kako napisašte. Prije bih rekao da ste Vi u njima do guše, i da ste polako počeli da se davite u đubretu koji ste stvorili i nagomilali svih proteklih godina.
Čudite se velikom broju i uvredljivo nazivate konvertitima građane Trebinja koji su na proteklim izborima glasali za „ludu“ tražeći promjene i pravdu. Nije lijepo što vrijeđate građane cijelog grada koji su napokon otrijeznili i ovaj put nisu povjerovali u laži i dali Vam povjerenje. Poneki političar jeste promijenio dres i partiju, neki su u duhu pomirenja i tolerancije klečali u katoličkom samostanu, ali koliko znam niko u Trebinju nije promijenio vjeru i prešao na katoličantvo.
Brine Vas moja ličnost i rezultat na izborima, ali očito je da Vas još više brine debakl koji ste doživjeli jer ste svjesni da nema te zaptivke koja može začepiti rupe na brodu koji tone, i koji će za dvije godine potonuti i na dno povući sve Vas koji ste se se obogatili pljačkajući, varajući i uništavajući svoje naivne i prevarene podanike.
Velika ste junačina ste na Vašem blogu, to ne treba sporiti, ali čitajući Vaše šizogene tekstove zapitam se da li je njihov autor isti onaj sekretar, novinar i književnik koji je prošle godine uplašeno pobjegao ispred mog mikrofona. Ne znam kako dođoste do mog broja telefona, ali ste mi poslali poruku i uljudno (kako nekada i Vi znate biti pristojni) zamolili me da medijski propratim promociju Vašeg poslednjeg bestselera. Izašao sam Vam u susret, a Vi ste bili pristali da budete gost u mojoj autorskoj emisiji na Korona radiju. Ipak, naprasno ste se predomislili i bez riječi utekli na državni radio ne odgovorivši mi što ste se uplašili i predomislili, i kako će se tek ponašati drugi crveni mundiri ako se Sekretar i grlati glasnogovornik stidljivo i tiho povlači.
Ne znam da li mi se sada Sekretaru svojim besmislenim bljuvotinama i uvredama pokušavate osvetiti za ovo poniženje, ili Vas mnogo boli istina kojom svakodnevno raskrinkavam sve Vaše prevare. Moram Vam priznati da mi prija to što javno pokazujete koliko Vam smetam, a pokušaji vrijeđanja i omalovažavanja me uveseljavaju. Pišite i dalje, ja se na gluposti više neću obazirati, jer psi laju na karavane, a karavani prolaze.

S poštovanjem,

Nebojša Vukanović