palpal

Odgovor na Tužbu Grigorija Durića

OSNOVNOM SUDU U TREBINJU

Na broj: 95 0 P 052171 18 P 

Tužioci: Srpska pravoslavna crkva, Mladen Durić, Stevo Kovačević i Eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska Srpske pravoslavne crkve

TUŽENI: Nebojša Vukanović

Vrijednost spora: 10.000,00 KM

Na osnovu člana 70. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13),  blagovremeno u zakonom propisanom roku podnosim:

ODGOVOR NA TUŽBU

Ističem procesno-pravni prigovor što mi sud nije dostavio Tužbu u skladu sa članovima 347. i 348. koji nalažu da se Tužba mora lično uručiti tuženom, što Sud ni ovog puta nije učinio.

Takođe ističem prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Tužilac nema saglasnost niti punomoć od Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne crkve i patrijarha srpskog Irineja da u ime Srpske Pravoslavne crkve podnese ovu neosnovanu i lažnu Tužbu za klevetu, što je obavezan po Kanonima naše SPC. Srpska Pravoslavna crkva nema pravni interes da se u ovom sporu pojavi kao drugotužilac, obzirom da niti jednom svojom radnjom nisam spomenuo a ne nanio štetu interesima naše Svete Srpske pravoslavne crkve. Čak šta više, svojim pisanjem želim da skrenem pažnju patrijarhu, članovima Sinoda i vladikama, sveštenstvu i vjernicima naše Svete Crkve na određene devijacije i ružne stvari koje se dešavaju u Hercegovini pod okriljem tužioca Durića, te očekujem da oni reaguju i spriječe da se dalje nanesi šteta ugledu naše Svete Saborne i Apostolske Crkve.  Moj rad se zasniva na kritikovanju nesavjesnih pojedinaca koji svojim neprimjerenim ponašanjem prave veliku štetu ugledu naše Crkve, koja je jedna od najstarijih i najvažnijih institucija našeg naroda.

Sud je dužan da utvrdi da li je tužilac Mladen Durić ovlašten od  Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne crkve i srpskog patrijarha, da u ime Srpske Pravoslavne crkve podnese ovu tužbu,  te da ukoliko to nije slučaj odbaci ovu tužbu kao nedopuštenu.

Tužilac nije u skladu sa Zakonom o kleveti prije podnošenja Tužbe poslao tuženom demanti i tražio njegovu objavu, što je bila obaveza i jedan od najvažnijih preduslova za podizanje tužbe, pa zbog toga tražim od Suda da se Tužba odbaci kao nedopustiva. Zakon o kleveti jasno kaže da tužilac prije podnošenja Tužbe treba tuženom poslati demanti da se objavi u cjelosti, a pošto to nije urađeno u ovom slučaju tražim od Suda da odbaci Tužbu kao nedopustivu.

     Tužba je neosnovana, neargumentovana, nedopustiva, bez ijednog dokaza kojim bi se opovrgle činjenice o kojima sam pisao, puna je neistina, laži i podmetanja, i zbog toga od Suda tražim da odbaci Tužbu, a tužiocima odredi da snose sve troškove sudskog postupka.

Kao i u odgovoru na prethodnu Tužbu tužioca, ponoviću da bi drugotužilac Mladen Durić, i njegov pravni zastupnik Miljkan Pucar, trebali biti svjesni i imati na umu da ovo nije Srednji već 21. vijek, da ne živimo u Vatikanu, nekoj drugoj teokratskoj državi ili srednjovjekovnoj despotiji  već u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, koje bar geografski pripadaju Evropi i evropskoj civilizaciji, te da je sloboda govora i mišljenja zagarantovana Ustavom, nizom konvencija, obavezujućih evropskih povelja i zakona. Ova neosnovana, nedopuštena i neargumentovana Tužba predstavlja pokušaj gušenja i ograničenja osnovnih ljudskih prava i sloboda, prije svega slobodu govora.  Pošto je tužilac Durić protiv mene podnio već tri Tužbe za klevetu u veoma kratkom vremenskom roku, više je nego očigledno da on ovim neosnovanim tužbama i pokušajima pljenidbe imovine mojoj porodici, želi da nanese udarac i finansisjki uništi moju porodicu, što je suprotno svih 10 božijih zapovjesti, svim hrišćanskim, moralnim i ljudskim načelima. Sama ova činjenica govori o neprimjerenom ponašanju tužioca Durića, koji nikako nije dostojan funkcije koju nažalost još uvijek obavlja.

Drugotužilac Mladen Durić već 19 godina se nalazi na tronu episkopa Zahumsko-hercegovačkog i priomorskog, i smatramo da je sramno i nedopostivo za nekog vladiku da napada novinare, i da se godinama tuži po svetovnim sudovima i novcima liječu svoju bolesnu dušu, koju pogađa istina. Drugotužilac Mladen Durić je javna ličnost, jer se vrlo često pojavljuje u medijima i ima javne istupe koji su često kontraverzni, i kao svaka druga javna ličnost i aktivni učesnik političkih događaja mora biti spreman da prihvati kritike na svoj račun, isto kao što je tužilac i sam spreman da kritikuje mnoge javne ličnosti, prije svega iz javnog političkog života. I sam drugotužilac Durić u svom intervjuu NIN-u i Olji Bećković od 111.1.2018. govorio da je neophodno očuvati slobodu, prije svega slobodu govora, i da ne treba ćutati pred tiranijom i lošim stvarima koje se javljaju u društvu. Dakle, drugotužilac u javnosti podržava slobodu govora, dijalog u društvu, kritike devijacija u društvu i pisanje o svim problemima, a sa druge strane svojim upornim Tužbama vrši veliki pritisak na mene, i pokušava da me finansijski iscrpi i slomi kako bih odustao od pisanja. Smatram da je to vrlo licemjerno i nemoralno od strane drugotužitelja, i da pokazuje njegovu neiskrenost i dvoličnost. 

   Dokaz: Intervju vladike Grigorija NIN-u od 11.1.2018.

U Tužbi tužitelj Durić ne navodi nijedan valjan dokaz i argument za podnošenje Tužbe. Ja sam na svom blogu samo prenio pisanje dubrovačke i hrvatske štampe o misi – obljetnici koji je na ostrvu Daksa pred velikim brojem građana Dubrovnika služen “hrvatskim doboljubima i žrtvama komunističkog terora“, a u novinskim izvještajima se ističe da se prisutnima obratio pravoslavni sveštenik Stevan Kovačević.

Dokazi: Tekst iz Dubrovačkog vjesnika, Slobodne Dalmacije, Neovisni portal Dubrovnik i Dubrovnik insajder o pomenu na Daksi 25.10.2017.

Ukoliko tužioci smatraju da je vijest o pomenu „hrvatskim domoljubima i žrtvama jugoslavenskog komunističkog terora na Daksi“, tokom koje se prisutnima, isključivo Hrvatima i Dubrovčanima, obratio i pravoslavni sveštenik Kovačević netačna, onda je Tužbu za klevetu trebao pokrenuti protiv novinara i medija iz Hrvatske koji su objavili vijest u hrvatskoj štampi, a ne protiv mene koji sam samo prenio pisanje dubrovačke, dalmatinske i hrvatske štampe! Ja sam samo prenio vijest koja je objavljena u Dubrovniku, i zapitao se da li je moguće da pravoslavni sveštenik služi pomen ustašama, poput poslednjeg gradonačelnika Dubrovnika za vrijeme NDH Nika Koprivice, Maksa Miloševića, fra Petra perice i ostalih čelnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića od 1941. do 1945. godine. Vjerujem da sudu i javnosti ne trebam dokazivati i objašnjavati neosporne istorijske činjenice o genocidu nad Srbima koji je proveden tokom Drugog svjetskog rata u NDH, od Dubrovnika, Hercegovine do Zemuna. U tom genocidu i pokolju, među milion nedužnih stradao je i moj đed Vladimir Vukanović, kao i veći broj pripadnika moje porodice koji su bačeni u Ržanu jamu u Popovom polju, pa sam posebno osjetljiv kada neko tim monstrumima i zločincima iz NDH odaje počast i služi pomen.

Da je sveštenik Kovačević stvarno služio pomen pobijenim ustašama svjedoče i fotografije koje su objavljene na sajtu Dubrovačke biskupije na kojima se jasno vidi da Stevan Kovačević stoji iznad spomenika pobijenim ustašama, sa prvim bijelim poljem na šahovnici što je grb i simbol NDH. Fotografije objavljene na Sajtu Dubrovačke biskupije i drugim medijima nedvosmisleno pokazuju da je Kovačević „služio pomen“ ispred spomenika sa imenima pobijenih ustaša, koji su osuđeni i strijeljani nakon oslobođenja Dubrovnika krajem oktobra 1944. godine, a ne ispred latinične ploče sa imenima nastradalih Srba.

 

Dokaz: Fotografije sveštenika Stevana Kovačevića ispred spomenika Hrvatima-ustašama strijeljanim na Daksi, izvor Dubrovačka biskupija

 

Na centralnom spomeniku sa šahovnicom i katoličkim krstom, ispred kojeg Kovačević služi pomen stoji napisano: „Čekali ste stoljeća polja da se prekine šutnja. Pravda nije iznevjerila vas smaknute bez suda. Hrvatskim domoljubima, žrtvama jugoslavenskog komunističkog terora, pogubljenim na ovom mjestu 25. i 26.10.1944. Prigodom 50 obljetnice njihove mučeničke smrti rodbina i poštovaoci Dakse 1994. godine!

   Na spomeniku ispred koga je sveštenik i tužilac Stevo Kovačevićslužio pomen  ispisana su sledeća imena visokih funkcionera NDH u Dubrovniku tokom Drugog svjetskog rata: Dr Ivo Karlović, Ivo Knežević, dr Niko Koprivica, Đuro Krečak, Miho Kubeš, Jure Matić, don Mato Milić Kalafatović, prof Makso Milošević, Antun Kovačić, Ivan Nikić, Boris Berković, fra Marijan Blažić, Miho Bobić,  Ante Brešković, Baldo Crnjak, Milan Goszl, Niko Nujić, otac Petar Perica, Franjo Pici, dr Baldo Poković, Mato Račević, Vido Ređo, Nedeljko Šarić, Ante Šiparović, don Josip Šmit, Ante Tasovac fra Toma Tomašić, Martin Tomić, Josip Tuta, Frano Vojvodić, Marijan Vokić, Frano Žiška, Niko Obradović

   Dokaz: video prilog „Otok Daksa, 25.10.2016. prvi dio 72, obljetnica SDV 0674“ objavljen na kanalu fra Drago Ljevar

Ovaj video prilog, uz fotografije koje je objavila Dubrovačka biskupija na kojima se jasno vidi kako sveštenik Stevo Kovačević sa biblijom u ruci odaje počasti spred spomenika sa imenima hrvatskih žrtava, a ne ispred spomenika pobijenih Srba koji je podignut na zidu pored, ( imena napisana latinicom a podigli ga Hrvati 1994. godine), udaljenom svega nekoliko metara od ustaškog spomenika sa ustaškim imenima i grbom, ispred kojeg je stajao i molio se sveštenik Kovačević. Video snimak „72 obljetnica na Daksi“, koji sam dostavio kao dokaz Sudu u ovom sporu, neoborivo pokazuju da je trećetužilac Kovačević služio pomen ispred spomenika sa imenima pobijenih Hrvata, a ne ispred ploče sa imenima Srba, ispisanih latinicom koji su stradali, jer se ona nalazi na zidu pored pored, i na nijednoj fotografiji tužilac Kovačević nije okrenut prema ploči sa imenima srpskih žrtava, već katoličkom krstu i pločama sa imenima nastradalih ustaša i fratara.

Sud treba da ima na umu da je ploča sa imenima Danila Milišića, sveštenika Pindovića i ostalih pobijenih Srba na zidu podignuta u jeku rata, 1994. godine, i sasvim je jasno da u to vrijeme niko od malobrojnih preostalih Srba u Dubrovniku nije smio i mogao doći na Daksu i podići spomenik sunarodnicima, već su to uradili potomci pobijenih ustaša kako bi jasno odvojili nastradale Srbe od Hrvata i strijeljanih ustaša.

Ovi dokazi jasno i nedvosmisleno potvrđuju da sam objavio istinu, i da su tužioci sramnim ponašanjem i služenjem pomena krvnicima i čelnicima NDH, koji su osuđeni i strijeljani jer su proglašeni odgovornim za masovna stradanja Srba, Jevreja, Roma i ostalih tokom Drugog svjetskog rata, počinili veliku nepravdu prema nedužnim žrtvama, ženi djeci, starcima, našim sunarodnicima. To je nezapamćen skandal u istoriji naše Svete Saborne, Apostolske Crkve, i zbog velike štete i sramote koju su nanijeli tužioci porodicama žrtava ustaškog genocida, pisao sam pismo patrijarhu Irineju, članovima Svetog Sinoda i Sabora naše Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Ovo je neviđen skandal u istoriji našeg naroda i Crkve, i prema mojim saznanjima, nije se nešto slično dogodilo drugim narodima koji su preživjeli genocid, masovna stradanja i holokaust. Upravo zbog toga Sud treba da odbaci Tužbu kao neargumentovanu i lažnu, baziranu na neistinama, lažima i falsifikatima.

Pored toga velika je laž, pokušaju podvale i prevare, tužiočevo pozivanje na Dopis vladike Vladislava iz 1990. godine, jer tada nije bilo spomenika ustašama na Daksi, koji je podignut u toku rata 1994. godine. Vladika Vladislav jeste dao blagoslov svojim sveštenicima da se služi pomen nastradalim Srbima i sveštenicima na Daksi, ali ne ispred ustaškog spomenika, koji tada nije ni postojao, već na mjestu njihovog stradanja.

Da je tužiocima istinski stalo do stradalih Srba na Daksi, oni bi u protekle 23 godine nakon rata podigli neko spomen-obilježje napisano našim ćiriličnim pismom, sa pravoslavnim krstom, obilježjima i imenima nastradalih, a ne bi spomenik koji su podigli Hrvati 1994. kako bi odvojili pravoslavne od katoličkih žrtava, bio jedino obilježje nastradalim Srbima na Daksi. Jasno je da su ovim sramnim činom tužioci samo željeli da se dodatno dodvore pripadnicima katoličke Crkve, a vrijeme i istorija će pokazati da li je tužilac Durić eventualno sluga pape, Vatikana i nekih zapadnih obavještajnih službi.

Treba se zapitati šta bi se dogodilo da neki jevrejski rabin ili ruski sveštenik služi pomen za pokoj duše iznad spomenika ubijenim „esesovcima“ i pripadnicima Hitlerovog „Vermahta“, ili da neki sveštenik bratske Jermenske pravoslavne crkve služi pomen Turcima koji su izvršili genocid nad Jermenima tokom Prvog svjetskog rata? Sigurno je da bi, kako od javnosti tako i od čelnika njihovih vjerskih zajednica i države, bili najoštrije sankcionisani i ne bi više obavljali vjerske dužnosti.

Lažnom optužnicom, lažnim tvrdanjama, lažnim dokazima i neistinama, tužioci, prije svega Mladen Durić koji protiv mene podiže treću tužbu za klevetu u kratko vrijeme, žele da manipulišu i sakriju od javnosti veliku sramotu i izdaju koju su počinili sopstvenom narodu.

Da tužilac pokušava da grubo obmane sud i javnost, da u smiješnoj Tužbi iznosi neistine, svjedoči i njegova tvrdnja kako ne unijati Srbe u dodjeljenoj mu Eparhiji, da nije klečao u katoličkoj crkvi u Dubrovniku i da sebe tobože  nikada nije nazvao biskupom hercegovačkim. Da su optužbe neistinite govori video prilog objavljen u Dnevniku 2 BN televizije iz 2013. godine i na youtube kanalu, jer je upravo meni, dok sam još radio kao novinar BN televizije, dopisnik iz Hercegovine, dao spornu izjavu u januaru 2013. u kojoj kaže doslovno „biskup Dubrovački Mato Uzinić, i ja biskup hercegovački“. Ovu izjavu tužilac je dao u Sabornom hramu Blagovještenja Gospodnjeg u Dubrovniku, a osim mene bili su prisutni i drugi novinari koji su snimili spornu izjavu.

  Dokaz: video prilog o zajedničkoj molitvi koju su biskup Uzinić i vladika Grigorije služili u Sabornom hramu u Dubrovniku, izvor Dnevnik BNTV

Pored toga mnogi portali koji se bave pavoslavljem i duhovnim životom, poput „Borba za veru“ i „Novinar.de“ objavili su fotografiju na kojoj tužilac Durić kleči sa biskupom Uzinićem u katoličkoj katedrali u Dubovniku, a pored njega kleči bivši paroh dubrovačli Spaić. Na ovaj način se nanosi velika šteta ugledu naše Svete Saborne i Apostolske Crkve, jer to što sada radi tužilac nije radio nikad i niko prije njega, a ko je sjedio na svetoj stolici vladike Zahumsko-hercegovačke i primorske, koja uskoro obilježava 800 godina postojanja, a utemeljio je naš veliki prosvetitelj Sveti Sava.

    Dokaz: fotografija tužioca Durića kako kleči na podu katoličke katedrale u Dubrovniku sa biskupom Uzinićem, izvor portal „Borba za veru“

Da Grigorije krši kanone naše Svete, Saborne i Apostolske crkve svjedoče njegove fotografije u civilnoj odjeći, tvrdnje koje sam iznosi da ne živi u manastiru već u stanu u Trebinju, te brojni dokumenti o poslovanju firmi koje su u vlasništvu Eparhije Zahumsko-hercegovačke, a koje sam već dostavio sudu i tužiocu u prethodnoj tužbi pred osnovnim sudom.

Dokazi: – Notarski Ugovor o prodaji zemljišta u bivšoj kasarni VRS u Trebinju sa potpisom tužioca Durića, koji je za 1,1 milion maraka prodao zemljište koje mu je 2009. poklonio tada premijer Milorad Dodik.

  • Informacije o vlasništvu, poslovanju firmi, finansijskim izvještajima i plasiranim kreditima IRB-a za firme: Platani DOO, Agrokop, Gemaks BH, Eparhijski radio Vidoslov…

 

Na kraju predlažemo da sud kao svjedoke pozove i na glavnom ročištu sasluša predsjednika Vijeća Srpske nacionalne manjine grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije prof. Dr Milorada Vukanovića, uglednog intelektualca i istoričara, doktora istorijskih nauka, koji bi sigurno bio relevantan svjedok da na sudu da svojim iskazom objasni šta se dogodilo na Daksi i govori o istorijskim činjenicima dešavanjima koja su tema neosnovanoj i neargumentovanoj Tužbi.

   Na osnovu svega izloženog tražim od Suda da odbaci tužbu kao nedopuštenu, odnosno da tužbu odbije  kao neosnovanu, te da obaveže tužioca da snosi troškove sudskog postupka.

U svojim tekstovima i javnim nastupima iznosim samo istinu i nesporne činjenice, i ovakva neosnovana tužba predstalja pokušaj retrogradnih snaga i korumpirane elite da zastraši i ućutka sve slobodnomisleće ljude, da prijetnjama, tužbama i pritiscima uguši slobodu govora i medija. Zato je jako važno da Sud odbaci Tužbu, i na taj način pošalje jasnu poruku svim novinarima i piscima da je sloboda govora i izražavanja zagarantovana Ustavom, zakonima i Evropskim konvencijama.

Kao Srbin pravoslavac koji nastoji da sačuva našu vjeru i tradiciju, smatram da svojim pisanjem radim izuzetno važan i veliki posao kako bi se javnost obavjestila o tihim pokušajima katoličenja, mijenjanja vjekovne tradicije i običaja ispovjedanja naše pravoslavne vjere suprotno Kanonima naše Svete pravoslavne crkve, i demaskiram ubačene elemente, nedostojne sveštenike koji svojim neprimjerenim ponašanjem, bavljenjem biznisom, politikom i življenjem svetovnim životom, sramote našu Svetu Srpsku pravoslavnu crkvu.

Siguran sam da sud može donijeti samo jednu presudu, uprkos eventualnim pritiscima na sud i sudije tužioca Durića, kao što je to bio slučaj sa prvom skandaloznom presudom po tužbi tužioca Durića i spornoj presudi predmetnog sudije Milene,  koja me je kaznila i presudila zbog postavljenog pitanja u jednom intervjuu, što je veliki i nezabilježen kuriozitet i skandal u sudskoj praksi, o kome će se kao fenomenu i slici jednog vremena sigurno puno govoriti kad prođe sadašnje vrijeme haosa i nepravde.

Ono što je još jako važno, svojim grubim neistinama, podmetanjima i lažima koje su iznesene u tužbi, tužilac Durić je skinuo masku sa lica i pokazao da je pravi „latin“, i da on ne samo da ispovjeda latinštinu i želi da nas pounijati, već je počeo da vara, laže, podmeće, gramzivo grabi kao pravi Latin, baš onako kako su to često radili „latini“ u prošlosti, a što nikada nije bilo karakteristično za Srbe i Hercegovce.

Na kraju ću citirati Svetog Oca Germana koji kaže „Zaklinjem sve ljude koji su istinska djeca Pravoslavne Crkve da bježe koliko god ih noge nose daleko od onih sveštenika koji su pali i priklonili se Latinima, niti da se okupljaju u crkvama sa njima niti da primaju bilo kakve blagoslove iz njihovih ruku. Jer, bolje je za vas da se molite Bogu u vašim domovima sami nego da odlazite u crkce sa njima koji imaju latinski um“

Od suda takođe tražim da omogući javnosti suđenju i pristup novinara glavnom i pripremnom ročištu, te prenos suđenja i glavnog ročišta uživo preko interneta.

Istina treba da nas oslobodi! Istina i pravda su spore ali dostižne!

 

 

 

Tuženi:

Trebinje, 11.12.2017.                         Nebojša Vukanović