palpal

Novo poniženje boraca VRS

bors-trebinje.jpg

Novo poniženje boraca VRS

Vlasti i Luka Petrović po ko zna koji put su izigrali i prevarili demobilisane borce Vojske Republike Srpske, što potvrđuje i propali sastanak nezaposlenih boraca sa trebinjskim privrednicima. Uoči svakih izbora Luka i čelnici SNSD-a daju velika obećanja borcima i građanima, najavljivljuju rješavanje nagomilanih egzistencijalnih i socijalnih problema, ali se nakon izbora čelična vrata zatvaraju i prekida svaki kontakt sa naivnim i prevarenim. Tako je i Luka nakon domaćinskih večera i izbora naprasno nestao i prekinuo sve kontakte sa narodom i novinarima, napravio oko sebe živi zid, isturio u prvi red saradnike i predsjednike mjesnih zajednica da razgovaraju sa građanima, daju lažne nade i obećanja jer oni nemaju nikakav budežt niti mogućnost da nešto riješe i pomognu, a sebe izolovao kako ne bi izmišljao opravdanja i gledao u oči prevarene glasače. Koliko se nesrećnik odrodio od svog naroda govori i činjenica da se kukavica nije smjela obratiti Trebinjcima na Trgu slobode za slavu grada, što je bila tradicija svih njegovih prethodnika ranijih godina, jer se bojao javnog izliva nezadovoljstva pa je pročitao Đokov napisani govor u Skupštini a mikrofon nakon litije prepustio Dodiku i Grigoriju.

Nije bilo ni za očekivati da sastanak demobilisanih boraca i lokalnih privrednika da bilo kakav konkretan rezultat, jer to nije ni bio cilj organizatora Lučiana. Sve što on radi je samo jedna velika predstava i zamajavanja građana, skretanje pažnje javnosti i prebacivanje odgovornosti. Laki je preko HET-a, grada i Elektroprivrede RS podijelio tendere i poslove svojim „domaćinima“, gradskim dvorskim privrednicima, a oni mu zauzvrat nakon „rastaljenja“ po nalogu odrađuju poslove. Kao što su se „domaćini“ početkom godine okupili u Sali Skupštine opštine da lažnim obećanjima radnih mjesta umire nezadovoljne radnike koje je Laki ostavio bez posla, tako su mu i sada ponovo izašli u susret. Tzv „domaćini“ su ponudili demobilisanim borcima da rade naporne fizičke poslove za male plate, koje bi grad subvencionisao naredne dvije godine sa 500 do 700 maraka mjesečno, a uzgred bi uzeli novac i sa Biroa kroz podsticaje zapošljavanju, i radna snaga ih ne bi ništa koštala. Luka bi dobio na vremenu, jer bi preko dvorskih portala širio spinove o tome kako se on tobože stara o položaju demobilisanih boraca, dvorski domaćini bi dobili besplatnu radnu snagu da je kuluče, a nakon 2 godine isluženi borci bi ponovo završili na ulici. Tzv. „domaćini“ nakon isteka subvencija grada i Biroa ne bi imali nikakav interes da ih ostave na poslu, jer da im je stvarno potrebna radna snaga ne bi čekali Luku i njegove oglase već bi ranije tražili i zaposlili radnike. Javna preduzeća se očekivano nisu ni javila na oglas i ponudila posao po Lukinom naređenju, jer tamo nema mjesta za borce, obrazovane, sposobne i poštene već za povlašćene građane prvog reda i rodbinu moćnika, te kriminalce, dezertere i najzaslužnije partijske aktiviste.

Desetine kriminalaca, bezbjednosno-interesantnih lica i dezertera zaposleno je bez konkursa u javni i elektro-energetski sektor prethodnih godina, i da je Luki i SNSD-u iskreno stalo do položaja demobilisanih boraca, tokom skoro 12 godina njihove apsolutne vlasti davno su mogli riješiti njihove probleme, kao što je Luka riješio svoju bližu i dalju porodicu, Petroviće i Tamindžije do trećeg koljena.

Kao što je Dodik preke ucijenjenog i Pantelije Ćurguza godinama kontrolisao boračku polulaciju raznim manipulacijama, tako je i Laki Lučiano na čelo gradske Boračke organizacije Trebinja postavio svoje ljude, sa kojima je skupa proslavljao pobjedu u „Afroditi“, kako bi preko njih spriječio masovnija okupljanja boraca i erupciju nezadovoljstva.

Borci su se davno trebali ustati i pokazati snagu, čim su ih preskočili prvi dezerteri i kriminalci, i do danas bi mnogi problemi sigurno bili riješeni i živjeli bi u mnogo boljem i pravednijem društvu. Iako je malo očekivati da borci složno ustanu i usprotive se samovolji male grupe lokalnih oligarha, nikada nije kasno za otpor i pokazivanje zuba. Borci treba jasno da kažu vlastodršcima da im ne trebaju majice, tanjir pasulja i boca piva jednom godišnje, već da žele život dostojan čovjeka od države i grada za koji su se godinama hrabro i junački borili.

Nebojša Vukanović