palpal

Novi kuluci trebinjskog zulumćara

luka-petrovic.jpg

Novi kuluci trebinjskog zulumćara

Od dolaska na vlast u oktobru prošle godine, Laki Lučijano Petrović ne prestaje da kuluči i povećava namete svojim podanicima, pa je nakon skandaloznog uvođenja nelegalnog reketa svim privrednicima, poskupljenja struje, komunalija, taksi i renti, došlo do povećanja cijene parking za čak 300%. Tako je parking u centru Trebinja trenutno tri puta skuplji nego u centru Beograda, gdje sat parkiranja košta 60 dinara, što iznosi oko 1 KM ili 0,50 evra. Pita li se neko u ovom gradu kako je moguće da je parking 3 puta skuplji u Trebinju nego u centru evropske metropole, i šta je razlog za to? Da li će to imati negativne posledice i odbiti goste i turiste? Da li je bolje niskim cijenama, dobrom i kvalitetnom uslugom masovno privući inostrane goste i stvoriti prepoznatljiv imidž, kako sam to bio zamislio i napisao prije 5 godina, ili gledati da “oderemo” goste na svakom koraku, postavljamo policijske zasjede i radare na svim pravcima prema moru kako bi gostima zagorčali život da ne požele da se više ikada vrate u Trebinje?

Osim što je drastično povećao cijenu parkinga, Laki Lučijano Petrović proširio je i zone plaćanja, pa će ubuduće stanari Ložione i drugih trebinjskih naselja morati da plaćaju parking ispred zgrada u kojima stanuju. Vrlo je vjerovatno da je neko iz grupe neznalica i mediokretiteta iz Lučijanovog okruženja pročitao vijest da je oko dubrovačkih zidina povećana cijena parkinga za skoro 100%, zbog ogromnog boja turista koji dolaze u Dubrovnik, pa se u ludim glavama javila ideja da bi i oni mogli utrostručiti cijenu parking. O tome govori i licemjerno obrazloženje da su tobože građani sami tražili da im se poveća cijena parkinga kako bi se smanjile gužve u centru, što samo govori kakvi beskrupulozni prevaranti i lažovi nažalost vode naš grad.
Posledice neznanja, večernjih škola i lažnih diploma osjećamo na svakom koraku, pa bi Lučijano i njegovi najbliži saradnici, uvaženi magistri i doktori iz Gruda i Pušarinog univerziteta u Gacku, morali znati da moramo raditi i pametno ulagati najmanje jednu deceniju kako bi se samo u nekim segmentima u turizmu mogli bar uporediti sa komšijama sa juga i drevnom gradu koji svake godine promovišu najveće svjetske televizijske kuće. Dubrovčani su vijekovima mudro radili gradili, obnavljali i stvarali reputaciju jadranskog bisera od kamena u kamenu kako bi im se cijeli svijet divio, i kako bi danas zbog toga lagodno živjeli.

Zahvaljujući Rodoljubu Draškoviću i njegovim investicijama Trebinje pravi značajne velike iskorake, ali je neophodno i dalje raditi na stvarima koje nemaju i ne mogu ponuditi naši susjedi u primorju, izgradnji golf terena, uređenju Ubala, padina Orjena, planinskih područja, te drugim sadržajima što bi uz rješenje problema sa gužvama na granici značajno povećalo turističke prihode. Rodoljub je sa svojim investicijama ogolio nemoć države i pokazao da je za godinu dana investirao više od grada i države za cijelu deceniju. Umjesto da rade svoj posao i samostalno završe bar jedan kapitalni objekat i investiciju, nedostojni na vrhu zamajavaju građane mijenjanjem kanti za smeće, stubova gradske rasvjete ili zelenila i cvijeća.

Kad već ne mogu da završe nijedan značajan kapitalni projekat, vlasti predvođene Lakijem Lučijanom Petrovićem trebale bi bar da puste i oslobode private investitore da rade, grade i investiraju umjesto što ih reketiraju, povećavaju namete i tjeraju gušeći svaku ozbiljnu privrednu aktivnost.
Povećanje cijene parkinga samo je jedna u nizu štetnih odluka koji zaluđenim Trebinjcima polako skida povez sa očiju i pokazuje da je grad taoc najobičnijeg kriminalca, reketaša i prevaranta koji kuluči i drži kao taoce sve građane, ucjenjujući ih i ponižavajući da bi dobili skroman posao i koru hljeba, a istovremeno obnavljajući i zidajući otetim javnim novcima svoju privatnu imovinu od Hrupjela i Zagore do mora, Zlatibora i Beograda.
Ipak morao bi da zna da onaj ko se mača lati od mača i pogine, da nijedno poniženje i nasilje se lako ne zaboravlja, i da može kako hoće, ali neće dokle hoće?

Nebojša Vukanović